Suša koja je ove godine zahvatila dijelove Turske ostavila je posljedice koje prevazilaze obične suhe korita i ispucalu zemlju. U gradu Adana, na jugu zemlje, priroda je razotkrila dio istorije za koji su mnogi mislili da je nepovratno izgubljen.
- Usred dramatičnog povlačenja vode iz akumulacije brane Sejhan, na površinu je izronilo staro groblje naselja Topalak, potopljeno još prije 70 godina. Ovaj neobičan prizor, kojem su prisustvovali zatečeni mještani, probudio je uspomene, ali i bol, predstavljajući snažan podsjetnik na to koliko su priroda i sjećanje isprepleteni.
Brana Sejhan izgrađena je 1956. godine s ciljem kontrole vode i pružanja električne energije području. Njena izgradnja označila je početak novog doba modernizacije, ali i kraj života mnogih manjih naselja u blizini, uključujući i selo Topalak. Kada su vode rijeke Sejhan preplavile dolinu, nadgrobni spomenici, domovi i uspomene nestale su pod površinom novonastalog jezera. Mještani koji su morali napustiti svoje domove, vjerovali su da se nikada više neće vratiti na mjesta na kojima su njihovi preci, simbolično, ostavili dio svog identiteta.
Danas, decenijama kasnije, snažna suša spustila je nivo vode na svega 16 posto kapaciteta jezera, prvi put otkrivajući dio potopljenog groblja Topalaka. Mahovinom obrasli spomenici, djelimično oštećeni protokom vremena, izronili su iz blata i tiho progovorili o davno proživljenim životima. Dok su njihove ploče stajale iznad zemlje koja ih je skrivala, mještani su pohrlili da obiđu grobove svojih predaka. Donosili su cvijeće, palili svijeće, izgovarali molitve – riječi koje nisu mogli izreći decenijama.
- “Kada su se spomenici pojavili, svi smo osjetili odgovornost da se vratimo i pomolimo. To je bilo više od običnog posjeta grobu – to je bio poziv srcu,” rekao je Faruk Ajdin, lokalni ribar, koji je među prvima došao na lice mjesta. Iako ga je suša teško pogodila jer je smanjila broj riba u jezeru, njen neočekivani rezultat budio je u njemu ponos i tugu istovremeno.
Takav emotivan trenutak prepoznali su i stanovnici drugih sličnih mjesta u regionu.
[Izvor: “Radio Sarajevo”] objavio je priču o potopljenom selu Donje Bare, koje je 80-ih godina nestalo pod vodom nakon izgradnje hidroelektrane. I tamo su, tokom velikih suša, izronili temelji starih kuća i škola, a preživjeli potomci stigli su da se pomole ili zapale svijeće na mjestima gdje su nekada živjeli njihovi roditelji.
- Sličan osjećaj melankolije podijelila je i Neslihan Čam, čiji su preci sahranjeni u Topalaku. „Iako nisam rođena ovdje, osjećam da pripadam. Kada su se grobovi pojavili, došla sam da se zahvalim i podsjetim sebe ko sam i odakle dolazim,“ rekla je. Ovaj neobični susret sa prošlošću za nju je bio prilika da upozna svoje korijene i održi vezu sa ranijim generacijama.
Suše poput ove u Adani nisu izolovan slučaj. One su rezultat dugoročnih klimatskih promjena pravca koji klimatski naučnici smatraju alarmantnim. [Izvor: Federalni hidrometeorološki zavod BiH] u svom izvještaju za 2024. godinu navodi kako su vodostaji rijeka i akumulacija u regionu na najnižem nivou u posljednjih 50 godina, te upozorava da je budućnost vodnih resursa pod ozbiljnim rizikom. Slične hidrološke promjene pogađaju i Bosnu i Hercegovinu, kao i dijelove Srbije i Hrvatske.
Ono što je u Turskoj uznemirilo mnoga srca jeste činjenica da je groblje ponovo predstavljalo jedini most ka generacijama koje su prešle u zaborav. Ovaj događaj podsjetnik je i na pitanja odnosa prema prirodi. Brane, iako neophodne za razvoj, ostavljaju posljedice koje se osjećaju godinama. Spuštanjem nivoa vode nastaju ispucale ravnice pune mulja i otkrivenih spomenika – prave slike tišine i vremena koje nije uspjelo da zaboravi.
- Takvi kontrasti između napretka i tragične nostalgije nisu nepoznanica ni u Bosni i Hercegovini.
[Izvor: Klix.ba] je 2022. godine izvijestio o mjestu Orah, koje je u potpunosti potopljeno zbog izgradnje brane Grabovica na Neretvi još davne 1987. godine. Letnje suše otkle su temelje starih kuća, a potomci mještana popeli su se na suho korito da posjete zapuštena groblja.
Za mnoge mještane Topalaka, povratak na grobove njihovih predaka bio je skoro hodočasnički trenutak, koji je nadmašio granice boli i neočekivanosti. Šetajući suhim dnom rezervoara, osjećali su da su ponovno spojeni s precima, a mnoštvo njih došlo je i iz udaljenih dijelova zemlje kako bi iskoristili priliku koju im je priroda, barem na kratko, podarila.
Dok voda ponovo bude punila rezervoare, spomenici će nestajati pod površinom. Ali uspomene, suze i poklonjene misli na precima ostaće živi trag jednog nesvakidašnjeg susreta s prošlošću. Ovaj skriveni svijet, sada privremeno otkriven, nosi jasnu poruku – da ni vrijeme ni voda ne mogu izbrisati ono što u ljudima ostaje zapisano.
