“Nikad me više Bog nije obradovao, nego kad mi je ćerka preminula”: Ispovest i savet za zeta ove Bosanke kida dušu

Kada tuga zakuca na vrata

Smrt voljene osobe uvijek ostavlja prazninu. No kada majka izgubi svoje dijete, tuga prerasta u nešto gotovo neizrecivo. Nura Salibašić, majka koja je nedavno ispratila svoju kćerku na vječni počinak, nije žena koju je tragedija slomila. Ona je žena koju je gubitak oblikovao – ne kao simbol tuge, već kao primjer dostojanstva, vjere i nesebične ljubavi.

Njenoj kćerki je, u 49. godini života, iznenada pozlilo. Moždani udar, neumoljiv i surov, bio je početak kraja. Iako je borba trajala gotovo tri mjeseca, ishod je bio ono čega su se svi potajno bojali. A Nura, kao majka, suočila se s najtežim iskušenjem – da gleda kako život njene kćerke polako gasne, dan za danom, dok je ona tu, uz nju, nemoćna da je spasi.

Razrada: Tri mjeseca nade i tihe patnje

U prvim danima, bolnica je bila utočište, mjesto gdje su živjeli između prognoza i molitvi. Nura je svaki dan sjedila uz postelju svoje kćerke, grčeći ruke u tihoj molitvi, govoreći riječi ohrabrenja, iako je duboko u sebi osjećala da se nešto nepovratno lomi. Nakon 15 dana, prebačena je kući. Dom se tada pretvorio u mjesto borbe i iščekivanja – svakodnevna njega, suze, tihe noći i bol koja se nije mogla sakriti.

I dok su mnogi možda klonuli duhom, Nura nije dozvolila sebi da izgubi vjeru. Vjerovala je u snagu molitve, u čuda, u mogućnost da se ipak desi preokret. No, dani su prolazili, a njena kćerka je sve više gubila snagu. U tom periodu, uz njih je bio i zet, muž njene kćerke, koji je postao stub koji je nosio sve što je mogao – finansijski, emocionalno, ljudski. Uložio je sve što ima, ali više od svega, dao je sebe.

Nura to nikada nije zaboravila. U najtežim trenucima, kaže, vidjela je u njemu ne samo zeta, već sina po ljubavi, čovjeka koji se nije povukao, koji je svakim danom pokazivao koliko voli svoju ženu. No, i pored svih molitvi, nada se polako gasila.

Kada je smrt došla, Nura nije krivila nikoga. Prihvatila je, iako slomljenog srca. U njenim riječima nema gorčine – samo smirena spoznaja da je, kako kaže, Bog odlučio da njenu kćerku oslobodi muke.

Dvojak osjećaj: Tuga i olakšanje

U trenutku kada je kćerka izdahnula, Nura je osjetila nešto što je teško razumjeti, a još teže objasniti – duboku tugu jer je izgubila dijete, ali i olakšanje jer je njena patnja završena. Taj unutrašnji konflikt, to preklapanje emocija, nije je slomilo – naprotiv, učinilo ju je jačom.

Nije bilo lako. Dani nakon smrti bili su ispunjeni suzama, tišinom i prisjećanjem. No, vjera je bila njena luka spasa. U trenucima kad bi je tuga savladala, otvarala bi Kur’an, tražila smisao u riječima koje je znala napamet, ali koje su sada imale novo značenje. Jedna rečenica postala joj je vodilja:

“Daću ti po tvojoj volji, a uzeću ti ono što ja želim.”

U toj rečenici, Nura je pronašla odgovor. Shvatila je da ono što se dogodilo nije bila kazna, već dio višeg plana, nešto što ljudski um ne može u potpunosti razumjeti, ali što srce može prihvatiti ako ima dovoljno vjere.

Zahvalnost i plemenitost: Nura zetu daje slobodu

Poseban dio ove priče je odnos koji je Nura zadržala prema svom zetu. U trenutku kada mnoge porodice zapadaju u sukobe, krivice i optužbe, Nura je pokazala nesvakidašnju širinu duše. Umjesto da ga veže za prošlost, ona ga je oslobodila bola. Njenim riječima:

“Sine, hvala ti na svemu, ali sad idi dalje. Ne moraš više patiti.”

U toj jednoj rečenici stalo je more ljubavi, razumijevanja i velikodušnosti. Ona nije tražila da se njen zet zakopa u uspomenama, već mu je dala blagoslov da pronađe novu sreću. To je učinila iz čistote srca, jer zna da ljubav nije posesivna, već oslobađajuća.

Snaga žene koja nije slomljena

Nura Salibašić nije žena koju je život poštedio, ali jeste žena koja je život naučila prihvatati. Njena tuga nije pretvorena u ogorčenje. Naprotiv – iz njene boli proizašla je mudrost, duboka i iskrena. Svakog dana, ona podsjeća sebe da gubitak ne znači kraj, već početak drugačijeg pogleda na svijet.

U momentima kada je mislila da više nema snage, pronašla ju je u vjeri, u porodici, u sjećanjima. Kroz sve to, pokazala je da majčina ljubav ne umire sa smrću djeteta – ona živi dalje, u uspomenama, u gestovima, u svakom otkucaju srca koje je preživjelo najteži gubitak.

Nura šalje jasnu poruku svima:

• Tuga jeste teška, ali se može preživjeti.

• Vjera je štit, a ljubav oružje protiv očaja.

• Ljudskost se ogleda u spremnosti da drugima damo slobodu, čak i kada mi gubimo.

Epitaf živoj hrabrosti

Na kraju, priča Nure Salibašić nije samo priča o smrti. To je priča o ljubavi koja ne prestaje, o dostojanstvu u boli, o snazi jedne žene koja nas sve uči – da se iz najdublje tuge može podići, ne zato što je lako, već zato što se mora.

U svijetu gdje su emocije često potisnute, a tuga prikrivana, Nura je primjer žene koja tugu ne skriva, već je pretvara u mudrost, u mir, u poruku. I upravo zato, njena priča ostaje urezana u srcima svih koji je čuju.