Domaći mediji uvijek izazovu značajnu pozornost kad god se spomene Slobodan Milošević, bivši predsjednik Savezne Republike Jugoslavije. Zadivljujuća priča oko njegovog svrgavanja i kasnijeg pojavljivanja u Haagu ne prestaje osvajati publiku.
Nakon što se iz Nikšića preselila na Cetinje, Marija Milošević sada živi mirno i povučeno. Slobodan Bulatović, njen bivši suprug i turistički inspektor s prebivalištem na Cetinju, jedan je od rijetkih koji je još posjećuje. Njihova bračna zajednica potrajala je kratko, dvije godine. Nažalost, 2014. u 62. godini života preminuo je Marijin prvi suprug Nikola Mišljenović, bivši diplomat, koji je u iskrenom intervjuu za Kurir 2006. otvoreno iskazao duboku ljubav prema Mariji Milošević.
Marija je s nepunih 18 godina ušla u brak s gotovo 15 godina starijim Mišljenovićem. Njihova veza potrajala je tri godine, a Mišljenović je u to vrijeme služio u diplomatskom zboru stacioniranom u Japanu. U tom razdoblju Mišljenović je s Miloševićevom kćeri koautor knjige koja se bavi temom ljubavi, života i razvoda. Knjiga je nosila provokativan naslov “Tata, zašto me ljubiš u usta?” Mišljenović je tvrdio da su to upravo riječi koje je Marija izgovorila u prepunom trolejbusu sa samo 17 godina, što je izazvalo buru među suputnicima koji su to pogrešno protumačili kao čin incesta zbog primjetne razlike u godinama između njih.
Tijekom intervjua za Kurir u travnju 2006. Mišljenović je otvoreno ispričao svoj susret s čistoćom i privrženošću koju je od nje dobivao. Rado se prisjetio slučaja kada su isprepleli prste i krenuli putem rastave. Mišljenović je svoju diplomatsku odgovornost smatrao pokretačkom snagom iza odluke da raskinu njihov brak.
Njezina je usamljenost bila česta tema razgovora, rezultat mog dugog radnog vremena. Često bi izrazila koliko joj nedostaje prisutnost njezine obitelji i prijatelja, žudeći za utjehom koju su joj pružali. Shvaćajući njezinu želju za neovisnošću, donio sam tešku odluku da joj dam slobodu koju je tražila. Naša je ljubav jedno prema drugome bila neporeciva, ali njezina čežnja za osobnom autonomijom nadjačala je našu duboku povezanost. Kao odgovor na to je rekla: “Možda će tebi, budući da si starija, biti lakše proći kroz razvod, ali meni neće biti tako jednostavno ostati udovica.” Nasmijao sam se i odgovorio: “Želiš li moju smrt, Maria?” Uvjeravao sam je da neće ostati udovica, nego raspuštenica. Gledajući unatrag, shvatio sam da je Maria doista bila “izazovna” osoba.
Marijin temperament karakterizirala je njegova promjenjivost – njezina je naklonost bila strastvena kad je bila prisutna, ali njezin prijezir mogao ju je natjerati na ekstremne postupke. Sve do 1992. godine ostao sam u kontaktu s cijelom obitelji. Međutim, razgovori koje sam vodio s Marijom ometali su našu sposobnost da nastavimo dalje i pronađemo nove ljubavi, sprječavajući napredak u našim životima. Jedne večeri uputila mi je poziv da joj se pridružim u Ministarstvu, gdje sam izrazio želju da prekinemo našu vezu. Posebno sam joj naglasio da se suzdrži od bilo kakve daljnje komunikacije sa mnom”, rekao je, nagađajući događaje koji su se odvijali nakon njihova razgovora.
Tijekom razgovora iznio je mogućnost da se Mira raspitivala gdje je i je li telefonirao ili nije. Kada je Mira od kćeri dobila detalje, vrlo je vjerojatno da je uzviknula: “E, sad ću mu dati sve što je tražio.” Ova se razmjena dogodila u mjesecu ožujku. No, u kolovozu je na njegovo vozilo bačena eksplozivna naprava. Napomenuo je i da se unatoč promjenama koje su se dogodile 5. listopada i dalje osjeća profesionalno zapostavljenim i marginaliziranim. Rekao je da ga je obitelj Milošević “uništila”, a novi pojedinci na vlasti su ga fizički napali.
Izražavajući svoje osjećaje kao starija osoba, on čezne za prisutnošću odanog psećeg društva, sigurnosti koju pruža dobro nabrušena mačeta, ljubavi odane obitelji, radosti što ima djecu koju će zvati svojom i stabilnost koju dolazi s poslom koji nudi plaću i mirovinu. Osim toga, izražava nadu da će Maria nakon razvoda otkriti ljubav jer bi ga njezina tuga duboko opteretila.
Iako je izrazio svoju duboku naklonost prema njoj, priznao je da nije u stanju ispuniti njezine želje, što ga je navelo da iskreno želi njezinu sreću.
U luksuznoj vili Mir na Dedinju Marija Milošević je 1. travnja 2001. godine pištoljem gađala istražnog suca Gorana Čavlinu i njegovu pratnju. Međutim, ona je u svoju obranu tvrdila da joj je namjera bila samo ispaliti oružje u nebo, bez ikakve želje da nanese štetu. Svoje postupke pripisala je utjecaju lijekova za smirenje i alkohola koje je konzumirala.
Iste godine suočila se s optužbama za ugrožavanje javne sigurnosti i nedopušteno držanje vatrenog oružja. Iako je imala priliku braniti se sa slobode, odlučila je pobjeći u Crnu Goru. Optužba za ilegalno posjedovanje oružja poništena je prije 14 godina, dok su pravni aspekti vezani uz pucnjavu složeniji.
Marija Milošević je u rujnu 2002. godine osuđena na uvjetnu kaznu od osam mjeseci zatvora, ali je njezin odvjetnik uložio žalbu na tu odluku. Ponovljeno suđenje bilo je zakazano za studeni 2004., ali Marija nije došla na sudski postupak, zbog čega je 2006. za njom raspisana tjeralica.
