Jugoslavija je bila zemlja koja je bila poznata po tome što je rađala različite vrste talenata, a Jova Radovanović je bio jedan od njih. On je komičar i zabavljač čije ime ne osjećaju ljudi već ljubitelji dobrog humora. Prvi put je zapažen kao član fantastične grupe “Sedmorica mladih” koja je nezaboravnim nastupima postala sinonim za najvišu razinu umjetničko-zabavnog stvaralaštva u Jugoslaviji i šire.
Ovaj sastav ne samo da je svojim nastupima osvojio bivšu Jugoslaviju, već je stekao i svjetsku popularnost, čak je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda kao jedini bend koji je zajedno svirao 33 godine bez prekida.
Iako se većina Jove možda sjeća kao izuzetnog stripaša, on je bio puno više. Jova je volio impresije, pantomime i, naravno, šale – što ga je učinilo poznatim na televiziji, gdje je redovno nastupao za sve uzraste i mogao baš to. Nitko nije mogao nasmijati ljude sa suzama koje teku niz lice bolje od njega.
No, među svim svojim profesionalnim trijumfima, Jova se istaknuo kao onaj koji zrači pozitivnom energijom i nesmanjenim optimizmom. Bio je raspoložen za život iako je kao dječak svoje godine formiranja proveo u krajnjem siromaštvu i oskudnom okruženju.
Rođen u Beogradu, na periferiji, u blizini Cvetkove pijace, Jova je morao proći kroz životne izazove koji mnoge obeshrabruju. Ipak, nikada nije gubio vjeru u sebe i svoje snove i nerijetko je dopustio da mu humor bude izlaz iz teških trenutaka.
Jova je u jednom intervjuu iznio informacije o svom ranom životu i okruženju u kojem je odrastao. “Meso smo jeli nakon tjedan dana, a drugim danima nije bilo moguće jer nismo imali toliko novca. Ponekad je otac malo zaradio pa je donosio kobasice i tada je bila prava fešta u kući”, rekao je Jova.
Međutim, Jova u očaju nije bio među onima koje su želje nadvladale. Sanjao je o upisu u neku glazbenu školu koja je nastala uz pomoć susjeda koji mu je kupio klarinet kako bi se mogao baviti glazbom. Njegova priča o snažnoj odlučnosti, ustrajnosti i strasti prema umjetnosti dirnula je mnoge, a posebno mlade koji su se poput njega našli u borbi sa životnim nedaćama.
Vrijeme je od Jovea napravilo maskotu i luckalicu srca, iako i njegov osobni život obiluje neobičnim i dirljivim trenucima. Kao što je tada postao roditelj. “Čim mi se sin rodio, uzela sam ga iz bolnice, bila sam kod kuće nekoliko dana, a onda sam morala otići na put. Nisam vidio svog sina sedam mjeseci”, rekao je Jove pokazujući koliko ga muči ta situacija.
Nakon tog posla, putovanja nakon što sam imao vremena da progovorim, sin me nije mogao prepoznati kad se jednogodišnji Jove napokon vratio kući. Dječji radosni doček Jovea uz stare vriske, ‘tata, tata’. njegovo tadašnje odmicanje bilo je dirljivo i prilično slatko. Jova je bio zadovoljan svojim životom, svojom obitelji i svime u njemu dok nije otkrio koliko ga upravo angažman na poslu uglavnom drži daleko od kuće većinu vremena.
