Silvana Armenulić, renomirana osoba na području narodne glazbe, posjeduje životnu priču obavijenu enigmom, statusom slavnih i srceparajućim okolnostima. Njezina zadivljujuća priča obuhvaća elemente slične zamršenim zapletima Shakespeareovih drama, očaravajuće idile u ruskim bajkama, neodoljive dubine psihološkog užasa i nagli rasplet.
Rođena 18. maja 1939. godine u Doboju kao Zilha Barjaktarević, na svijet je otišla nositeljica neprolazne ljepote i zanosne melodije. Bila je kćerka Hajrije i Mehmeda Barjaktarevića, vještog slastičara. Odrastajući u Gornjoj Jamahali, Doboj, život je bio nimalo lak za nju i njenih devetero braće i sestara. U svojim ranim godinama, borila se i trijumfirala nad po život opasnim slučajem difterije, iako tragično, njezin brat Hajiruddin nije dijelio istu sudbinu. Težina tih teškoća postala je prevelika za njihovog oca, što ga je navelo na put alkoholizma i zanemarivanja obitelji. Zbog toga je odgovornost zbrinjavanja obitelji i brige za njihovu baku Hajriju teško pala na njena pleća.
Majka bi prstima pokazivala na nas, tako blizu naših ušiju, dok bi nas ispitivala kako se zovemo. Ostaje mi zagonetka kako se financijski mogla održati. Bila je vezana ograničenjima tog zlokobnog broja, devet: devet kaputa, devet obroka, devet pari cipela… Upravo je to razlog koji je potaknuo Silvanin san o oslobađanju iz majčinih ruku. Kad je kasnije postala zvijezda, Silvana je priznala: “Zato sam zamišljala budućnost u kojoj ću se osloboditi nje.” Otkrivanje neizrecive istine iza smrti Silvana Amenulića.
Zilha je na svoj obrazovni put krenula 1947. godine upisom u osnovnu školu. Njezine iznimne glazbene sposobnosti brzo su zaokupile pažnju njezinih učitelja, što ju je navelo da počne svirati mandolinu i razvija svoje pjevačke vještine. Ova novootkrivena strast pružila joj je put za bijeg od nepoželjnog života koji je željela izbjeći, obilježenog očevim nedostatkom trijeznosti i majčinim uvjerenjem da su stjecanje osnovnih vještina pismenosti i udaja dovoljni ciljevi. Snaga pjesme poslužila je kao oblik spasenja, nudeći joj mogućnost transformativnog puta naprijed.
Zilha se sa nepunih šesnaest godina preselila u Sarajevo kod svoje tetke. Unatoč maloljetnosti, započela je pjevačku karijeru u Elizinom baru. Nije dugo trebalo da njen izuzetan glas privuče pažnju harmonikaša Ismeta Alajbegovića Šerbe, koji je žarko želio da se pridruži njegovom orkestru. No, kako je još bila maloljetna, pristanak roditelja bio je imperativ. U početku su se njezini roditelji protivili toj ideji jer se barska pjevačica u to vrijeme nije smatrala prestižnim zanimanjem.
Međutim, postaje im jasno da Zilha ne može slijediti put koji su joj zacrtali. “Pa neka ostvari svoj san da postane pjevačica”, konačno je priznao njezin otac, prepustivši se situaciji. I tako je u kafani Topola na Iliži započeo put najveće zvijezde u povijesti novonastale narodne glazbe u Jugoslaviji. Pjevanje u konobi daleko je od ugodnog i bezopasnog zanimanja, pogotovo za mladu i neiskusnu djevojku. Posao podrazumijeva izloženost dimu, pijanstvu, tučnjavama, vulgarnom jeziku, a povremeno i neprijateljskoj atmosferi. Kako bi sačuvala svoj mladenački duh tijekom izazovne ere socrealizma, Zilha je prihvatila ime svog voljenog romantičnog filmskog lika.
U filmu “Gorka riža” lik Zilhe, koju tumači zanosna glumica Silvana Mangano, pronalazi utjehu i slijedi svoje ambiciozne snove kao živahna i privlačna američka radnica na plantaži riže u sjevernoj Italiji.
Po ulasku u lokal odmah me obuzela naježica. Bili smo izloženi nelagodi i sramu. Oni koji se nikad nisu susreli s osobama pod utjecajem ne mogu shvatiti pravi užas njihova ponašanja. Upravo na to mislim kada govorim o različitoj kvaliteti pjevača u različitim ustanovama. Većina pokrovitelja ih promatra i sluša bez imalo poštovanja, kao što je rekla Sylva Na u retrospektivi.
Prije nego što je stekla slavu u Beogradu i cijeloj zemlji, novopečena pjevačica krasila je pozornicu u Leskovcu davne 1958. godine. U to vrijeme naišla je na promrzlog mladića kako sjedi na hotelskoj klupi. Zaintrigirana, prišla mu je i upustila se u razgovor. Povjerio joj se, ispričavši svoju besplodnu potragu za poslom nakon što je napustio svoje selo.
Bez sredstava da se vrati kući i bez mjesta za odmor, mladić se našao u teškoj situaciji. Silvana, koja je u prošlosti doživjela slične poteškoće, duboko je suosjećala s njim i pružila mu je pomoć na bilo koji mogući način. Obratila se direktoru hotela tražeći zaposlenje i smještaj za nesretnu osobu. S obzirom na Silvanin neodoljivi šarm i karizmu, ne čudi što su se brzo spojile. Ispunjen neizmjernom zahvalnošću, mladić se počeo družiti s glazbenicima te im se, zahvaljujući Silvaninu poticaju, povremeno pridružio iu pjesmi.
Tadašnji mladić Toma Zdravković ukrstio se s 19-godišnjom djevojkom. Imali su 20, odnosno 19 godina. Sudbina je htjela da Toma postane poznati tekstopisac i pjevač narodnih pjesama, napisavši pjesme koje će Silvanu baciti u slavu diljem Balkana. Jedna od njegovih značajnih skladbi, “Sta če mi život”, ostaje tražena melodija u barovima, nudeći utjehu onima koji su opterećeni bolom i tjeskobom.
Silvanin put od Loznice do Beograda kulminirao je dolaskom u slavnu prijestolnicu. Svoj debitantski nastup održala je u renomiranom hotelu “Bristol” uz pratnju orkestra Jovice Marinovića, uz talentiranog pjevača i bubnjara Predraga Gojkovića zvanog Cune. Nakon toga, brzo je osigurala mjesto u prestižnom “grand” hotelu, cijenjenom objektu sinonimu za slavu i priznanje.
Veza između skladatelja Ace Stepića i Silvane, talentirane izvođačice iz Sarajeva, nije puka slučajnost. Sve je počelo kada je Aca Stepić u kafani Topola na Ilidži uhvatio zanosni nastup Silvane. Odmah prepoznavši njezin potencijal, predvidio joj je uspješnu budućnost. Odlučan u namjeri da je dovede u središte pozornosti, Aca Stepić obratio se direktoru hotela i bez muke ih uvjerio da ne štede novac kako bi osigurali Silvanino prisustvo. Ovo uvjeravanje olakšala je činjenica da je Silvanina očaravajuća ljepota savršeno nadopunjavala njezine iznimne vokalne sposobnosti.
Njen nastup u “Grandu” ne samo da je okupio veliku i vjernu publiku, već je označio i značajnu prekretnicu u njenom životu. Unatoč prepunoj dvorani i živoj atmosferi, nije mogla ne primijetiti mladića koji se izdvajao od ostalih kako je pijuckao sok od malina dok su se drugi prepuštali alkoholu. Silvana se kasnije prisjećala da je sjedio sam, izgledajući iscrpljeno. Kako su članovi orkestra suptilno dali naslutiti, ovaj je muškarac bio duboko zaljubljen u nju. Otkrila je da on nije samo student prava, već i poznati tenisač jugoslavenske reprezentacije, a potječe iz ugledne beogradske obitelji.
Silvana, bivša žrtva nasilnika i nekoć šarmantna zavodnica, naučila je biti oprezna iz svojih prošlih iskustava u barskoj sceni. Bila je odlučna izbjeći sve romantične zavrzlame. No, iz noći u noć počeo joj je zapadati za oko čovjek po imenu Radmiro Amenulić. Nije je privukao samo njegov privlačan izgled, besprijekorno ponašanje i aristokratsko držanje; bilo je nešto dublje. Budući da je odrasla okružena alkoholičarima i progonjena neliječenom traumom iz djetinjstva koju joj je nanio njezin vlastiti otac alkoholičar, Silvana je bezuvjetno privučena Radmillom. Najviše ju je fasciniralo njegovo odbijanje da pije bilo što osim soka. Nakon nekoliko tjedana Radmillo je konačno skupio hrabrosti pristupiti Silvani.
U jesen 1961. Radmillo je zaprosio Silvanu te su 26. listopada izmijenili zavjete, tajeći svoj brak od roditelja. Nakon gradskog vjenčanja slavili su u kafani Vidin Kapija prije nego što je Radmiro u roditeljski stan doveo novu suprugu. Do tada je tajio njezino postojanje iz straha da njegovi roditelji, iz jedne od uglednih beogradskih obitelji, neće prihvatiti kafansku pjevačicu za snahu. No, umjesto da je odbiju, samo su mu zamjerili što taji njihovu vezu te je nije ranije upoznao niti ih pozvao na vjenčanje.
U nečemu što je izgledalo kao početak knjige priča, prve godine njihova braka bile su ispunjene čarolijom. Godine 1964. dobili su kćer po imenu Gordana, što je bila iskrena počast voljenoj Radmirovoj majci. Silvani, ispunjenoj zahvalnošću, laknulo je kad je otkrila da njezin suprug nema dvojbe oko toga da ona nastavi nastupati u baru. Međutim, kao i u svakoj priči, savršenstvo je bilo prolazno. Ubrzo nakon toga Radmillo je dobio primamljivu ponudu da profesionalno igra tenis u Zapadnoj Njemačkoj, a tragedija se dogodila godinu dana kasnije kada je Silvanin otac preminuo u Doboju. Mohammed stariji, poznavatelj poezije i glazbe, otišao je baš kad je njegova kći bila na rubu započinjanja svoje slavne i obećavajuće karijere.
Uz orkestar Ilije Spasojevića, Silvana je snimila svoju prvu snimku “Discosa” iz Aleksandrova, prodanu u impresivnih pedeset tisuća primjeraka. Ovaj napredak ne samo da joj je omogućio pristup radijskom eteru, slično utjecaju televizije 80-ih i 90-ih, već je i učvrstio njezin prijelaz iz obične barske pjevačice u vjerodostojnu pop umjetnicu. Iako su tantijemi od prodaje i radija od singla bili znatni, blijedjeli su u usporedbi sa zaradom od koncerata koji ju je čekao kao dio Populista.
U vrijeme kada su izdavači bili u žestokoj potrazi za novim talentima narodne glazbe, Silvana je sklopila ugovor s PGP-RTS-om. Prema tom ugovoru, surađivala je sa skladateljem Petrom Tanasijevićem u stvaranju četiri izuzetna dueta. Ti su albumi postigli golemo priznanje, ali Silvanine su se težnje protezale dalje od ovog postignuća; čeznula je za solo albumom. Tako je početkom siječnja 1967. prihvatila Jugotonov prijedlog, iskoristivši priliku za solo karijeru.
Suradnja s Acom Stepićem rezultirala je produkcijom svježeg albuma. Nadalje, predstavila je dva dodatna singla s grčkim pjesmama tijekom iste godine. Uz to, udružila je snage s Aleksandrom Trandafilovićem kako bi napravila album sastavljen od tradicionalnih narodnih pjesama i starogradskih melodija.
U okviru Beogradske estrade gostovala je širom Jugoslavije, a pozornicu je dijelila s Tomom Zdravkovićem, Muharemom Serbezovskim i Ismetom Krčićem. Kako je počela sudjelovati na raznim festivalima, njezin talent je prepoznat te je čak dobila i pohvale. Iako njezin početni prijem možda nije bio pretjerano pozitivan, ključni trenutak je došao kada je stari poznanik stupio na scenu.
Dugi niz godina, Silvana i ja održavali smo čvrsto prijateljstvo koje je opstalo unatoč našoj geografskoj razdvojenosti. Godine 1969. naši su se putovi ponovno spojili i našli smo se u istoj skupini. Do tada sam se već etablirao kao renomirani i traženi skladatelj. S druge strane, Silvana je bila na raskrižju. Iako je imala izvanrednu pjesmu, tek je trebala postići razinu uspjeha koju je željela. Po mom mišljenju, njezina pjesma “Stiže proljeće, vrbe su tamne, a cvijeće svijetlo” imala je ogroman potencijal. Međutim, nastavila je izražavati svoju frustraciju, žudeći za prilikom da snimi ploču i uživa u središtu pozornosti. Tražeći smjernice, obratila mi se moleći me da joj napišem pjesmu. Ali kako bih mogao uhvatiti bit njezine nevolje? Crpeći iz vlastitih iskustava iz prošlih ljubavnih veza koje su potaknule moju kreativnost, prepoznala sam složenost Silvanine situacije.
Tijekom nekoliko dana vodili smo razgovor i pokazalo se da je nezadovoljna. Otvoreno je podijelila sa mnom zamršene detalje svog burnog braka, izražavajući osjećaj očaja. Često bi uzviknula: “O moj živote! Kad se osjećam nemoćno, sve postaje beznačajno! Ni moj brak, ni bilo što drugo…” Tijekom jedne vožnje autobusom na koncert, primijetio sam joj: “Znaš što je zabavno ?Trebao bih komponirati pjesmu inspiriran tvojim načinom govora i emocijama. To bi pojačalo tvoje pjevačke sposobnosti”, rekao je Toma Zdravković.
Tijekom brojnih putovanja i opsežnih rasprava Toma je stekao duboko razumijevanje svih njezinih izazova, njezine egzistencije i jedinstvenog načina komuniciranja. Zašao je duboko u dubinu njezina bića. No, njegov je put krenuo neočekivanim smjerom kada je dobio zahtjev da izradi glazbeno remek-djelo za Skupštinu Beograda.
Silvana i njezino razmišljanje o tome “kakav bi moj život bio” često mi prolazi kroz glavu. Nakon kraće pauze i nekoliko dana provedenih u piću s prijateljima, probudio sam se u hotelu “Slavija” potpuno jadan i iscrpljen. Bilo je oko devet ujutro kad sam shvatio da je vrijeme za obilazak. Unatoč svom rastrojenom stanju, mučenom mamurlukom i snažnom glavoboljom, uspio sam se odvući dolje. U naletu frustracije naručila sam kavu i impulzivno zgrabila bilježnicu i olovku od konobara.
Skladanje pjesme za beogradski parlament uvijek mi je išlo bez napora. No, nedavno mi je sinulo da bi “Šta če život” savršeno pristajala, pa sam je odlučio zadržati za sebe i izvesti je tijekom svog saborskog nastupa. Tijekom turneje, Silvana je otkrila svoju želju izdati album i iskoristiti prilike na televiziji. Bilo da se radi o glazbenoj ploči ili televizijskoj seriji, pronaći savršenu priliku jednostavno ne postoji.
Po povratku s turneje namjerno sam je izbjegavao i utjehu potražio u studiju gdje sam se upustio u snimanje zanosne melodije “Sta če mi život”. Radila se na suradnji između Radio Beograda i Estradasa, s planovima da se sadržaj predstavi na Skupštini. Međutim, sudbina je imala drugačiji plan kada je Silvana slučajno naišla na pjesmu u Studiju pet. Ona me žarko preklinjala: “Dado, molim te, ova pjesma je namijenjena meni. Moraš mi dati čast da je izvedem.” Razmišljajući o svojim mogućnostima, naposljetku sam odlučio prepustiti joj broj. Uostalom, ova je pjesma nastala iz njezine osobne priče, priče koju mi je povjerila. Činilo se prikladnim ispuniti njezin zahtjev. Osim toga, ovaj čin je bio dokaz veze koju smo dijelili. Doista, Toma Zdravković je u jednoj od svojih iskrenih ispovijesti ogolio dušu.
U serijalu “Ljubav na seoski život” Silvana je svoj vokalni talent pokazala izvodeći pjesmu “Šta će mi život” koja je postigla veliki uspjeh. Prateći album, koji sadrži hit pjesmu, prodan je u impresivnih 300.000 primjeraka, katapultiravši Silvanu među zvijezde. Unatoč tome što je ostvarila svoj životni san i živjela život koji nadilazi njezinu najluđu maštu kao bradata djevojka iz Doboja, u Silvaninim očima uvijek je vrebala mračna tama. U intervjuu iz 1972. godine iskreno je priznala: “Muči me pesimizam. Strah od života, strepnja od budućnosti i tjeskoba oko toga što nosi sutra me izjedaju. Često dovodim u pitanje postojanje nekoga poput mene.
Tijekom ljeta 1976. godine Silvana je zajedno sa svojom sestrom Mirjanom, koja se također bavila pjevanjem, otišla na put u Bugarsku. Silvana je ovo putovanje smatrala savršenom prilikom za osobni susret sa Slijepom Vangom, koja je u to vrijeme nosila cijenjenu titulu najpoznatije svjetske proročice. Silvanu je neko vrijeme izjedala znatiželja o vlastitoj sudbini.
.
