Svaki roditelj teži tome da odgoji dijete koje će odražavati najviše moralne standarde – dijete koje razumije važnost dobrote, poštenja, empatije, i pristojnosti. Međutim, postizanje ovih ciljeva zahtijeva mnogo više od jednostavnog izlaganja djeteta pravilima i normama. Djeca uče kroz primjer, a najvažniji učitelj su njihovi roditelji. Da bi djeca razvila karakter i vrijednosti koje cijenimo, roditelji moraju biti aktivni sudionici u oblikovanju njihovih osobina i ponašanja.
Prema istraživanjima stručnjaka s Harvarda koji se bave međuljudskim odnosima, roditelji često zanemaruju ključne kulturne temelje koji bi trebali biti osnova obrazovanja djece. Iako je svako dijete jedinstveno i ima svoj ritam učenja, osnovna načela i vrijednosti koje roditelji prenose imaju dugotrajan utjecaj. Stoga je bitno da roditelji aktivno sudjeluju u životima svoje djece, što uključuje redovito vođenje smislenih razgovora. Povezivanje kroz komunikaciju pomaže djeci da razumiju svoju okolinu i razviju socijalne vještine. Ako se roditelji ne posvete ovom aspektu, djeca mogu imati poteškoća u izražavanju i razumijevanju svojih misli i osjećaja.
Jedan od načina na koji roditelji mogu biti uzor je kroz aktivno sudjelovanje u razgovorima s djecom. Bez obzira na njihovu dob, djeca trebaju osjećati da su uključena u obiteljske rasprave i aktivnosti. Ovo omogućuje djeci da se osjećaju cijenjenima i daje im priliku da razviju svoje komunikacijske vještine. Ako roditelji nisu voljni slušati ili postavljati pitanja o dnevnim iskustvima svoje djece, to može negativno utjecati na djetetovo samopouzdanje i sposobnost izražavanja.
Kada roditelji primaju goste, važno je da ne ignoriraju djecu, već ih uključuju u razgovor i aktivnosti. Na taj način djeca uče važnost društvene interakcije i uviđaju kako se ponašati u društvenim situacijama. Također, roditelji bi trebali služiti kao mentori svojim primjerom, a ne samo kao autoriteti. Djeca često uče iz postupaka svojih roditelja, a ne samo iz njihovih riječi. Ako roditelji sami ne prakticiraju moralne vrijednosti koje pokušavaju usaditi svojoj djeci, djeca će to brzo primijetiti i možda slijediti njihove negativne primjere.
Roditelji trebaju biti svjesni da mali laži, ogovaranje ili izbjegavanje odgovornosti koje sami prakticiraju mogu biti shvaćeni kao prihvatljivi obrasci ponašanja za djecu. Ključno je da roditelji objašnjavaju djeci kada i zašto su njihovi postupci možda pogrešni ili neprimjereni, kako bi djeca mogla naučiti važnost ispravnih odluka i razumjeti složenost moralnih situacija.
Pristojnost i ljubaznost trebaju biti stalni principi u odgoju. Na primjer, ideja okretanja drugog obraza umjesto osvete može biti teška za primjenu u današnjem društvu gdje impulzivna reakcija često prevladava. Roditelji trebaju usaditi djeci razumijevanje da svaki problem ne mora biti rješavan trenutnim reakcijama i da je ljubaznost uvijek poželjna.
Pored toga, roditelji bi trebali uključiti djecu u kućanske poslove kako bi ih naučili odgovornosti. Samostalno obavljanje zadataka pomaže djeci da razumiju težinu i izazove svakodnevnih obaveza, te razviju zahvalnost za trud koji roditelji ulažu u vođenje domaćinstva.
Raznolikost je još jedan važan aspekt u odgoju djece. Umjesto da im samo govorimo da je raznolikost važna, trebamo im pokazati zašto je to tako kroz konkretne primjere. Posjeti domovima za starije osobe ili pomoć osobama u potrebi mogu biti učinkoviti načini za djecu da shvate ranjivost i važnost suosjećanja.
Uključivanje djece u humanitarne aktivnosti može pomoći u razvoju empatije i razumijevanja važnosti pomaganja drugima. Ovo iskustvo može značajno oblikovati njihovu sposobnost da razumiju i cijene različite aspekte ljudskog života.
Naposljetku, roditelji bi trebali poticati djecu da izraze sve svoje emocije i pomognu im da razumiju te osjećaje. Ovo uključuje i razgovore o problemima u školi, gdje je važno da roditelji ne odbacuju dječje brige. Ako dijete spomene problematičnu situaciju, poput nasilja, važno je da roditelji pruže podršku i intervenciju kako bi osigurali da se dijete ne osjeća bespomoćno i izolirano.
Sve ove aktivnosti i pristupi zahtijevaju od roditelja da budu aktivno uključeni u život svoje djece i da budu svjesni vlastitih postupaka kao modela ponašanja. Samo kroz dosljednost i pažnju mogu pomoći djeci da odrastu u ispravne i empatične osobe.
