Nažalost, ni ovog vikenda nema pozitivnih vijesti. Surova je stvarnost da život funkcionira u ciklusu u kojem jedni odlaze, a drugi nestaju. Nažalost, sljedeća vijest koju moram podijeliti je duboko tužna, a dolazi iz Bosne i Hercegovine.
Jučer je Abdullah Sidran, renomirani pisac i scenarist poznat po saradnji sa redateljem Emirom Kusturicom na vrlo hvaljenim filmovima “Sjećaš li se Dolly Bell?” i “Otac na službenom putu”, preminuo je u 80. godini života. Aktivno je sudjelovao iu živoj novinarskoj raspravi oko napretka Andrićgrada.
Nedavna Sidranova objava Ruždije Adžovića otkrila je šokantne tvrdnje o tajnim aktivnostima Kusturičina oca unutar obavještajnih agencija.
Nakon njihove plodonosne suradnje 1980-ih, poznati sarajevski scenarist i pisac Abdulah Sidran našao se u raspravi koja je dobila veliki publicitet s proslavljenim redateljem Emirom Kusturicom. Njihovi zajednički napori urodili su kritički hvaljenim filmovima koji su postali kultni u jugoslavenskoj kinematografiji. No, kako je vrijeme prolazilo, njihove su se umjetničke vizije počele razilaziti. U knjizi Ruždije Adžovića “Sidran: živjeti, svjedočiti epohu” Sidran je iznio hrabru tvrdnju da je Kusturičin otac bio povezan s tajnim obavještajnim službama.
Prema Sidranovim riječima, Emirov otac je imao visoko rangiranu funkciju u obavještajnim službama, iako je bilo neizvjesno je li u KOS-u ili Udbi. Međutim, ovaj detalj je za njih imao minimalno značenje. Nadalje, Emirov otac također je preuzeo više izmišljenih pozicija u vladinim uredima u Sarajevu, što je u suprotnosti s prethodnim Emirovim izjavama novinarima o očevom zanimanju novinara. Sidran je naglasio da nema dokaza da se Murat Kusturica ikada bavio ovim pitanjem.
Na stranicama “Sidran – živjeti, svjedočiti epohu”, izdanja ugledne sarajevske izdavačke kuće “Konektum”, renomirani autor izrazio je duboko divljenje ocu svog dragog prijatelja. Murat Kusturica, kojeg od milja zovu sarajevska dobra raja, uporno je bilježio pohvale. Autor je imao izvrsnu priliku s njim popiti piće u više navrata, budući da je Murat cijenio društvo odanih suputnika i posjedovao pronicljivo nepce za fina pića. Među Muratovim najbližim osobama bio je i cijenjeni režiser Hajrudin Šiba Krvavac. Vjerojatno je Emir, piščev drug, u svijet kinematografije uveden pod utjecajem legendarnog Šibe i njegovog oca Murata.
Na stranicama te knjige, Sidran je razotkrio priču o tome kako je cijenjeni redatelj odgovoran za “Valter brani Sarajevo” i “Most” odigrao ključnu ulogu u pomaganju ambicioznom Kusturici tijekom njegovog početnog prodora u filmsku industriju.
Pokazujući svoje iznimno umijeće, Emir je osmislio izvanredan scenarij za kratki film. S ogromnom fascinacijom ispisao je priču koja se vrti oko sarajevskog tramvaja, zalazeći u carstvo nepostojećeg postojanja. Emirova bezgranična kreativnost očita je dok priča priču koja osvaja um. Dok je Šiba bio zadubljen u čitanje, u njemu se pojavilo pitanje: “Ali kako može ući tramvaj ako nema tračnice?” Odišući samopouzdanjem, Emir, vođen odlučnošću, hrabro je izjavio: “Ja ću to učiniti.”
Stojeći pred Muratom, Shiba je samouvjereno izrazio svoje uvjerenje da njegov sin posjeduje iznimne sposobnosti rasuđivanja potrebne da bi se istaknuo kao redatelj.
U svom posljednjem govoru iznio je sumnje u umjetničko djelovanje Emira Kusturice i iznio niz optužbi na račun redateljevog oca, tvrdeći da je to saznanje općepoznato među Sarajlijama.
Prema Sidranu, Emirov otac je imao značajnu ulogu u povjerljivim državnim stvarima u Sarajevu. Iako detalji njegovog rada nisu objavljeni, oni su rasvijetlili Emirove izbore i njegovu odluku da se distancira od svojih ljudi i prijatelja u Sarajevu. Kao dužnosnik savezne vlade, Murat nije imao drugog izbora nego postupiti u skladu s tim. Točna priroda njegove službe, bilo u vojnom ili civilnom sektoru, ostaje neotkrivena, no bilo je vidljivo da je obnašao dužnost u državnoj policiji, vjerojatno kao pomoćnik tajnika za informiranje. Bio je angažiran na različitim razinama vlasti, uključujući skupštinu, vijeće i tajništvo za informiranje. Unatoč kontaktu s novinarima i mogućnosti pozivanja na sastanke, sam nije bio novinar. Ova distinkcija je, prema Sidranu, poslužila kao zgodno prikrivanje da se istina zaštiti od otkrivanja.
Prisjećajući se njihovog posljednjeg razgovora 2010. godine, Sidran je slikovito prepričao razmjenu. Tijekom ove rasprave, pojedinac je na trenutak previdio razvoj Andrićgrada, ranije poznatog kao Kamengrad. Atmosfera koja je okruživala projekt replikacije na toj lokaciji bila je puna kontroverzi, što je rezultiralo brojnim nesuglasicama. Upravo sam u tom trenutku osjetio potrebu podsjetiti ih na tragičnu povijest Višegrada, gdje je život izgubilo nevjerojatnih tri i pol tisuće stanovnika. Doveo sam u pitanje njihovu razinu svijesti o gnusnim zločinima koji su počinjeni, uključujući paljenje domova i postojanje Vile Vlas. U svjetlu ovih uznemirujućih događaja, pitao sam hoće li razmotriti mogućnost podizanja spomenika.
Njegov je odgovor bio jasan: “Odbijam podržati one koji postavljaju zahtjeve. Međutim, voljan sam izgraditi spomenik koji je u skladu s vašim željama. Trebao bi nositi natpis: U znak počasti bezbrojnim žrtvama koje su patile tijekom ovog povijest regije.” Ali naš razgovor tu nije završio. Bilo je nešto što sam mu prenio, a on jednostavno nije mogao shvatiti. Od tog trenutka nadalje, naš razgovor se pretvorio u strastvenu raspravu, daleko od uobičajenog razgovora. I nakon tog incidenta, nikada se više nismo ukrstili niti komunicirali.
Kako bismo iznijeli cjelovito stajalište, pokušali smo dobiti odgovor od Kusturice, ali on, nažalost, nije dao nikakav komentar. Važno je spomenuti da je Kusturica ranije izjavio da je Sidranu 2008. godine osigurao 5.000 eura za pomoć oko troškova operacije katarakte. Kusturica je također priznao da je Sidran od malih nogu uvijek iskazivao veliko zanimanje za širenje svojih vidika.
