Dražen Petrović zauvijek će ostati upisan u povijest košarke. Postigao je toliko toga, oborio je rekorde u dobi od 28 godina i od tada nadahnjuje mlade sportaše da zablistaju. Ali njegova ljubaznost i taj blistavi osmijeh su ga izdvojili, a ne samo njegova briljantnost na terenu.
Svoj nesvakidašnji košarkaški talent razvio je tijekom formacije u Šibeniku. Kao igrač lokalnog kluba, počeo je premašivati sva očekivanja koja se postavljaju za nekoga tako mladog.
Sa samo 15 godina, prvom utakmicom u Prvoj ligi Jugoslavije, Petrović je postao jedan od najmlađih igrača u povijesti lige. Od samog početka njegov je talent bio izrazito vidljiv. Godine 1989. ispunio je svoje snove o ulasku u NBA – prvu svjetsku košarkašku ligu, s Portland Trail Blazersima.
Njegova uloga u momčadi bila je donekle ograničena zbog jake konkurencije, ali je ostao i ustrajao. Zatim, s New Jersey Netsima njegovo je putovanje u NBA stvarno krenulo 1991. Dok je bio tamo, postao je tako važan igrač (zapravo jedan od vodećih strijelaca lige) s prosjekom od preko 20 poena po utakmici, servirajući kao inspiracija mnogim mladim i ambicioznim košarkašima diljem svijeta.
Njegova predanost, ljubav prema igri i težnja za izvrsnošću definirat će njegovu ostavštinu. Godine 2002. ovaj je čovjek počašćen posthumnim prijemom u Springfieldsku košarkašku Kuću slavnih. Zbog toga je dres s brojem 3, koji je nekoć nosio dok je igrao za New Jersey Netse, povučen. Mike je Dražana zapravo upoznao u jednom profesionalnom okruženju, jer je bio sportski novinar. Njegovi pokušaji da bude nevjerojatno profesionalan i suzdržan kako bi zadržao objektivnost u priči koja uključuje svog kolegu s posla naišli su na slab odgovor poznate košarkaške zvijezde.
Osvojila ga je zapravo njegova energija, međuljudski pristup i ponašanje. Prošle je godine za USA Today složio prilično šokantan članak, razotkrivši mnoge stvari koje nitko nije znao, o svom prijatelju Draženu.
Evo članka u cijelosti: “Nekoliko tjedana prije Božića 1992., nakon utakmice New Jersey Netsa protiv Spursa, bijelac iz Hrvatske izveo me — Afroamerikanca — iz svlačionice New Jersey Netsa. Riječi učinak, ‘Hvala ti, postaješ moj prijatelj… Zove se Dražen Petrović, branič… Sprijateljio sam se s njim dok sam kao reporter izvještavao o Netsima.”‘
Da, prekršio sam i profesionalna i osobna pravila. Novinarska norma držanja zdravog odmaka od tema o kojima se govori nerealna je u pogledu “Petera”, kako ga najčešće nazivaju u Americi.
Tijekom deset godina tijekom kojih sam se bavio ovim zanatom, on se pokazao kao jedinstveni sportaš s kojim sam dopustio takvu bliskost. Taj je razvoj potaknuo nedostatak njemu sličnih dvojnika. Petro, košarkaš, u svoje je vrijeme igrao ulogu Stepha Curryja. Ali Peterov značaj išao je znatno dalje od takvih usporedbi.
Brutalni građanski rat u Hrvatskoj ostavio ga je s pomiješanim osjećajima tuge i bijesa, ali je u osnovi ostao dobar u srcu; u osnovi je bio nedirnut nasiljem koje se kovitlalo oko njega. Ipak, to ga nije spriječilo da strahuje od mog dolaska.
Nastavio se smiješiti Peteru, pitajući ga za dobrobit moje obitelji, što je značilo da je znao ime mog brata. “Molim vas, sjednite”, rekao je. “Koja je riječ?” A onda bismo sjedili i razgovarali. Košarka gotovo da nije bila tema; bio je više zainteresiran za razgovor o životu, Sjedinjenim Državama, mojim osobnim iskustvima i istini o crnoj Americi.
