Tijekom svoje ere, Josip Broz Tito imao je povoljno stajalište prema komunizmu, što je dovelo do njegovog neodobravanja nacionalista. Međutim, također je provodio ograničenja vjerskih sloboda. Pobuđuje znatiželju o njegovim osobnim uvjerenjima u Boga, a intrigantna priča baca svjetlo na ovu stvar.
Slovenski pisac Žarko Petan u svojoj vrlo čitanoj knjizi “Čudesni život Josipa Broza Tita” otkriva nevjerojatno otkriće o slavnom vođi. Objavio David Tasić, istaknuta osoba povezana sa skupinom Janeza Janše, koji je uhićen zbog svoje navodne uloge u raspadu Jugoslavije, Petanova knjiga otkriva intrigantnu tvrdnju. To sugerira da je 1980. godine Tito navodno bio tražen da služi kao svećenik u bolnici u Ljubljani.
Tijekom svog boravka u Kliničkom centru u Ljubljani u veljači 1980. Josip Broz izrazio je veliku želju za razgovorom sa svećenikom. Crkva je zadužila uvaženog svećenika Frančeka Križnika da ispuni tu molbu, a on je hitno posjetio Klinički centar. Međutim, kad je Broz ponovio svoju želju, pozvan je drugi svećenik na poduži razgovor s njim. U međuvremenu je pop Križnik krenuo na studijsko putovanje u SR Njemačku, ali je tragično doživio smrt u zbunjujućem incidentu 28. ožujka, kada ga je u blizini Dusseldorfa udario kamion. Evidentno je da je postrojba vojne policije KOS-a zajedničkim naporima nastojala trajno prikriti uznemirujuće detalje oko ovog susreta, zaključuje Petan.
Tijekom jeseni 1980. o. Anton Župančić, isusovački svećenik, iznio je svoj argument u Beogradu, gdje je tada bio stacioniran. U međuvremenu, Petan je opomenut u posebnoj stvari.
Tijekom ljeta 1994., samo nekoliko mjeseci nakon što je objavljena moja prva knjiga o Titu pod naslovom Sretni diktator, slučajno sam naišao na anonimnu poruku u svom poštanskom sandučiću. U ovoj poruci pod naslovom Dodatak knjizi Sretni diktator spominje se incident svećenika u Kliničkom centru. Iako tek trebam dati konkretne dokaze, dobio sam informaciju da je Franček Križnik pobjegao iz Slovenije, vjerojatno zbog potjere iz neposredne blizine. Priča se da se u Dusseldorfu direktno sudario s kamionom dok je vozio ravnom cestom. Iako nedostaju provjereni dokazi, obilje detalja iz Brozova života slaže se s ovim otkrićem, pa navodi na mišljenje da je Tito možda posjedovao mistične sklonosti, a vrlo moguće i afinitete prema kršćanskoj vjeri.
Neki su se pojedinci kasnije prisjećali da je Tito imao skrivenu vjeru i da je bio duboko povezan s kršćanskim misticizmom. Među onima koji su pristajali na to uvjerenje bio je i Đilas. Dok se u Plavom vlaku vraćao u Beograd nakon Kidričeva sprovoda, Đilas je ležerno pokrenuo temu zagrobnog života, što je izazvalo Titov sarkastičan odgovor. Bez oklijevanja se umiješao Tito, upozorivši Đilasa da ne raspravlja o tome, ističući da prava priroda zagrobnog života ostaje enigma. Nadalje, tijekom kremiranja Kardeljeva tijela, Tito je komentirao da ga je trebalo položiti u skladu s tradicionalnim kršćanskim običajima pokopa.
Primjenjujući mudru strategiju 1945., Tito je vješto uspio održati pozitivan odnos s katoličkim biskupima u Zagrebu, istovremeno osiguravajući njihovu kontinuiranu povezanost sa Stepincem. Pozivom na dijalog Tito je suptilno nagovijestio vlastiti identitet kao “katolika i Hrvata”. Ovaj lukavi pristup dodatno je primijenjen tijekom tajnog sastanka sa samim Stepincem, samo dva dana kasnije. Tito je često prepričavao uspomenu iz djetinjstva u kojem je dobio šamar od župnika jer mu nije pravovremeno i vješto pomogao u oblačenju liturgijskog ruha. Taj je incident, ustvrdio je Tito, odigrao ključnu ulogu u njegovoj kasnijoj odluci da prihvati ateizam.
Prilično je zbunjujuće primijetiti da na grobnici koja se nalazi u Kući cvijeća nema pentagrama. Petokraku, simbol usko povezan s komunističkom ideologijom, komunisti u južnoj regiji istaknuli su u središtu nacionalne zastave, služeći kao počast hrabrim partizanima koji su se borili pod njegovim znakom. Nakon rata članovi stranke su pokopani uz ovaj simbol. Jasno je da je Titova direktiva bila nužna da se taj međunarodno priznati komunistički simbol eliminira s njegova vlastitog počivališta. Naravno, uključivanje križa nije ni razmatrano. Ipak, Petanovo otkriće zahtijeva pomno ispitivanje.
Životna pripovijest Žarka Petana, renomiranog slovenskog pisca i znanstvenika koji se bavi Titovom biografijom, intrigantna je i važna. S nepune tri godine krenuo je na putovanje od Ljubljane do Zagreba zajedno sa starijim bratom i sestrom, majkom i ambicioznim ocem. U međuratnom razdoblju Zagreb je bio središte brojnih poduzetnih Slovenaca, a Petanov otac etablirao se kao uspješan poduzetnik u Grad. Prije izbijanja rata čak je osigurao i najam renomiranog hotela Dubrovnik, nekadašnjeg Milinova. Time je započela obrazovna odiseja Žarka Petana u Zagrebu.
Godine 1944., zbog ratnih nemira, otac ga je odlučio vratiti u Sloveniju, dok su majka i stariji brat potražili sigurnost u Trstu. Slijedeći očevu želju za školovanjem, Žarko je upisao Katoličku gimnaziju smještenu u zgradi “Školske braće” u Deželićevoj ulici (danas Prilaz), pod vodstvom Stepinca. Redovito je u sklopu svojih obveza dolazio na Stepinčeve mise u katedrali, zajedno s ostalima iz svog sela.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, komunistička vlast u Hrvatskoj i Sloveniji zaplijenila je svu očevu imovinu, što je rezultiralo njegovom preranom smrću u skromnoj sobi u Ljubljani, nepravedno označenom kao “kapitalist”. U međuvremenu je njegov brat ostao u Italiji, radeći kao prevoditelj za Radio Slobodna Europa. U želji da uspostavi vezu s bratom, Žarka su udbaši zatvorili tijekom odsluženja vojnog roka u Beogradu, lažno optuženog za subverzivno djelovanje protiv države. Godinu i pol su ga iznuđivali kako bi ga prisilili da kontaktira s bratom. Kao posljedica toga, dobio je kaznu od sedam godina zatvora. Godine 1971. Stane Kavčič, poznat i kao “slovenski Miko Tripalo”, konačno je pušten iz zatvora u kojem je proveo većinu vremena u samici. Uz opsežnu zbirku knjiga, scenarija i memoara (uključujući i izdanje aforizama slovenskih kazališnih redatelja), napisao je i knjigu „P.
