Jašar Ahmedovski bez sumnje važi za jednog od najizuzetnijih vokala na ovim prostorima. Ovu tvrdnju potvrđuje njegova nepokolebljiva prisutnost u glazbenoj industriji više od četiri desetljeća. Tijekom svoje slavne karijere producirao je niz pjesama koje su se popele na vrhove ljestvica. Danas je naš fokus na njegovoj suradnji s kolegama umjetnicima i intrigantnim pogledima na njegov osobni život.
Proslavljeni pjevač Jašar Ahmedovski u iskrenom intervjuu za Kurir progovorio je o različitim aspektima svog života, uključujući osobna iskustva, profesionalni put, tragični gubitak brata Ipčeta, te suradnje s uglednim umjetnicima. No, krenimo od samog početka… Našu obitelj činilo je petero braće i jedna sestra: Ava, Ruždija, Mufit, Jašar i Ipče. Moje djetinjstvo bilo je ispunjeno dragim uspomenama koje držim blizu srca. Kao i svako dijete, bio sam pun energije i znatiželje. Roditelji su nas obasipali neopisivom količinom ljubavi i brige. Imali smo sreću imati radosno odrastanje; naša je obitelj bila financijski udobna, ali ne i ekstravagantna. Moj otac, djed i baka bili su uspješni pojedinci u svojim područjima. Otac mi je bio liječnik, a majka se posvetila brizi o nama, izvrsno se snalazeći u svojoj ulozi. Usadila nam je vrijednosti kao što su poštenje i poštovanje prema drugima. Međutim, kako pojedinci rastu, tako raste i njihovo osobno putovanje kroz vrijeme…
Kako bi dali prednost mojim akademskim težnjama, moji su roditelji bili nepopustljivi u tome da završim svoje obrazovanje prije nego što se upustim u svoju pravu strast. Zbog toga je moj otac predložio da krenem njegovim stopama i upišem medicinski fakultet u Skoplju. Ipak, žestoko sam odbio izrazivši nepokolebljivu želju da umjesto toga studiram u Sarajevu ili Beogradu. Ti su gradovi bili poznati po svojoj uspješnoj glazbenoj sceni, što me u potpunosti osvojilo. Unatoč mom početnom otporu, otac me na kraju doveo u Sarajevo, gdje sam nevoljko pristao upisati medicinsku školu pod uvjetom da nastavim njegovati svoje glazbene težnje.
Odlučila sam Sarajevo učiniti svojom destinacijom zbog veze s prijateljem koji je radio u lokalnoj upravi, što mi je dalo osjećaj blizine. To me poznanstvo uvelo u razne lokale u kojima sam imao prilike slušati nastupe svojih kolega. Naša prva stanica bio je restoran Pionirska dolina, a ja se živo sjećam očaravajućeg glasa Halida Bešlića koji je ispunjavao zrak. Uz restoran se nalazio zoološki vrt, što ga je činilo popularnim mjestom za lagane šetnje i uživanje u osvježavajućem piću. Kad je sat otkucao osam i trideset navečer, skupila sam hrabrost i postavila pitanje:
Na upit o mogućnosti izvođenja pjesme, zatečeno mi je Halid odgovorio: “Zar ti uopće znaš pjevati? Ti si samo dijete!” Međutim, čuvši moj glas, harmonikaš koji ga je pratio odmah me predstavio masi, što je rezultiralo prepunim restoranom ispunjenim željnim slušateljima. Menadžer je inzistirao da ostanem i pjevam uz Bešlića, a Halid je dodao: “Ako je kolegica umjetnica, zašto da ne, iako ne postoje dvije identične osobe…” Naknadno me preporučio jednom poznaniku, označivši tako početak mog karijera. Za nekoliko tjedana ljudi su me počeli prepoznavati dok sam hodao ulicama Sarajeva.
Prolaz: Šaban Šaulić, vrlo cijenjena osoba u glazbenoj industriji, ima ime koje nosi golemu prepoznatljivost. Tijekom mog dvogodišnjeg školovanja i nastupa po raznim barovima, imao sam nevjerojatnu sreću ukrstiti puteve sa Šabanom Šaulićem, nekim koga sam duboko cijenio i čije su pjesme duboko odjekivale sa mnom. Čuvši moj glas, rekao mi je ove mudre riječi: “Ne smiješ se više zadržavati ovdje, pravo u Beograd!” Slijedeći njegove upute, 1980. sam krenuo snimati svoj debitantski album pod nazivom “Ljubavi moja, pravošću cvijete”. Album je doživio neviđen uspjeh, vinuo se na vrhove svih glazbenih ljestvica u samo dva mjeseca i lansirao me u sferu zvijezda, gdje su me hvalili kao najmlađu senzaciju industrije.
Dopustite mi da podijelim šarmantnu priču o očevoj dubokoj ljubavi prema glazbi. Stalno su ga privlačile zadivljujuće melodije, bilo da se radilo o zvuku Ipčeta i mene dok smo harmonizirali kod kuće ili o njegovim odlascima u lokalne pubove da uživa u nastupima uživo. Moram napomenuti da i moj stariji brat posjeduje impresivan talent za pjevanje. Sevdalinka, žanr blizak mome ocu, beskrajno ga je opčinila. Što se mene tiče, nisam završio glazbeno obrazovanje zbog nedostatka strasti za sviranjem instrumenata. No, posjedujem prirodni dar za skladanje pjesama, kako za osobni užitak tako i za druge. Naprotiv, pjevanje je umjetnost koja se ne može steći izolirano. Dok se može steći sposobnost razlikovanja tonova pronicljivim uhom, sposobnost prenošenja emocija i osvajanja publike je urođeni talent koji se ne može naučiti.
Po preseljenju iz Sarajeva u Beograd, imao sam divnu priliku postati cimer s Mirkom Kodićem. U početku sam stanovao u hotelu “Excelzior”, ali Mirko je jednog dana dao sjajnu ideju: “Zašto bacati novac na hotel kad imam stan? Hajde da živimo zajedno!” Unatoč njegovom bračnom statusu, njegova supruga je živjela u Svilajncu, što nam je omogućilo da dijelimo stan otprilike godinu dana.
Od malih nogu, otprilike s deset ili jedanaest godina, počeo sam zarađivati za sebe. Kad god je bilo kakvo slavlje, pokazala bih svoje pjevačke sposobnosti i zauzvrat dobila napojnice. Od prikupljene zarade kupio sam svoj prvi bicikl, popularni model poznat kao “pony”. Međutim, umjesto da poslušam savjet da uložim u stan, hrabro sam se odlučio za automobil. Kritičari su me pozivali na strpljenje, ali ja sam ostao odlučan u svojoj odluci. Odlučivši se za BMW, koji je u to vrijeme smatran vrhuncem luksuza, uživao sam u prosperitetnoj eri bivše Jugoslavije, gdje sam zarađivao znatne honorare. Prodajom svojih ploča skupio sam otprilike 100.000 maraka, više nego dovoljno da pokrijem cijenu BMW-a od 55.000 maraka. Ohrabren ovim trijumfom, nastavio sam stvarati svoj drugi album, “To Every His Own Return”, koji je postigao prodaju od približno 600.000 primjeraka.
Međutim, upravo je moja pjesma “Jedna žena za dugo pamćenje” uistinu učvrstila moj položaj i reputaciju. Ova je pjesma postigla veliki uspjeh na top listama, dodatno učvrstivši moju jedinstvenu glazbenu osobnost.
Tijekom svog profesionalnog puta prikupio sam ogromnu kolekciju individualiziranih karata, od kojih svaka izražava svoj poseban osjećaj. Neke karte potiču katarzično oslobađanje emocija kroz suze, jamčeći da će to u konačnici pružiti utjehu. Drugi predlažu ideju o sklapanju braka isključivo na temelju fizičke privlačnosti. Osim toga, postoje karte koje simboliziraju završetak okolnosti, uspoređujući to s gašenjem plamena svijeće. Na kraju, postoje karte koje isključivo izražavaju radost nakon otkrivanja nekoga. Nedvojbeno je da je moj asortiman karata širok i raznolik.
Najpotresniji događaj s kojim sam se ikada susreo bila je smrt Ipčeta. 1994. godina, sjećanja na to vrijeme su mi se trajno urezala u sjećanje, kristalno jasna. To je tema o kojoj rijetko raspravljam, jer sama pomisao na nju izaziva u meni strah. Ne bih poželio ovu tragediju čak ni svom najstrašnijem protivniku. Vijest o Ipčetovoj smrti bila je golem potres za sve nas, a s njenim se utjecajem borimo i dan danas. Neopisiva je tjeskoba koju osjećamo. Bila mi je to Zlata, njegova djevojka, ta koja mi je u rano pet ujutro priopćila šokantnu vijest.
Dugotrajni utjecaj tog incidenta i dalje u meni izaziva osjećaj nevjerice i zaprepaštenja. Neshvatljiva priroda događaja natjerala me da se suočim s vlastitom smrtnošću. Danak koji je nanio mom mentalnom stanju bio je dubok, zasjenivši sve nade za budućnost. I dan danas ostaje težina tog susreta, zauvijek urezana u mojim sjećanjima, neizbrisiva i neizbrisiva.
Njegova glazba bila je nešto što nisam mogao podnijeti baviti se dulje vrijeme. Ali onda je došao trenutak kada sam napravio svjestan izbor suočiti se s tom istinom i prigrliti je. Prizvavši svoju hrabrost, pritisnuo sam sviranje njegovih pjesama, a dok su melodije ispunjavale zrak, suze su mi tekle niz obraze. Početni pokušaj pjevanja bio je neizmjerno izazovan, jedva se proguravši kroz jednu pjesmu. Ipak, sa svakim sljedećim pokušajem, strah je neznatno opadao.
Nakon godinu dana uspostavio sam profesionalni savez. U nastojanju da im ublažim muke, moja obitelj i ja često smo odlazili na putovanja u Makedoniju. Nažalost, moj otac je otišao s ovog svijeta pet godina kasnije, a moja majka ga je slijedila četiri godine kasnije. Oni su sada završili svoje odiseje. Trenutno stanje stvari je potpuni nered. Život vam na početku nudi divne susrete, da bi vas iznenada suočio s nepredviđenim izazovima poput ovih…
