Na vrhuncu svoje karijere, u 28. godini života, Jašar Ahmedovski doživio je duboku osobnu tragediju koja je mnogima nepoznata. U to je vrijeme njegov brat Ipče tragično izgubio život u razornoj prometnoj nesreći. Priča o njegovom životu odvija se od ove točke nadalje.
Bez sumnje, Jašar Ahmedovski se nameće kao izuzetan vokal na ovim prostorima. Njegovu neosporivu vještinu dokazuje njegova impresivna izdržljivost u glazbenoj industriji, koja traje impresivna četiri desetljeća. Tijekom svoje slavne karijere producirao je mnoštvo pjesama koje su se popele na vrhove ljestvica. Danas ćemo istražiti njegove zadivljujuće suradnje s kolegama glazbenicima i dobiti intrigantne uvide u njegov osobni život.
U iskrenom i transparentnom intervjuu za Kurir, proslavljeni vokal Jašar Ahmedovski zaronio je u mnoštvo aspekata svog života, pričajući o osobnim susretima, profesionalnom putu, tragičnom gubitku brata Ipčeta i suradnji s cijenjenim umjetnicima. No, krenimo od samog početka… Našu obiteljsku cjelinu činili su Ava, Ruždija, Mufit, Jašar i Ipče – petero braće i jedna sestra. Moje formativne godine bile su obilne dragim uspomenama koje držim u srcu. Kao i svako dijete, posjedovao sam neiscrpnu rezervu vitalnosti i neutaživu žeđ za znanjem. Naši su nam roditelji poklanjali nemjerljivu količinu ljubavi i brige. Imali smo sreću iskusiti radosno odrastanje; naša je obitelj uživala u financijskoj stabilnosti bez ekstravagancije. Moj otac, djed i baka ostvarili su trijumf u svojim područjima. Moj otac, liječnik, i moja majka, posvećena našoj dobrobiti, izvrsno su se snašli u svojim ulogama. U nas su usadili vrline kao što su poštenje i poštovanje prema drugima. No, kako pojedinci sazrijevaju, tako raste i njihova osobna odiseja kroz vrijeme…
Davanje prioriteta mojim akademskim težnjama bio je neosporan zahtjev mojih roditelja, koji su inzistirali da završim svoje obrazovanje prije nego što se posvetim svojoj istinskoj strasti. Kako bih se uskladio s ovom direktivom, moj je otac predložio da krenem njegovim stopama i pridružim se medicinskom programu u Skoplju. Međutim, odlučno sam odbio, nepokolebljivo izražavajući svoju nepokolebljivu odlučnost da umjesto toga studiram ili u Sarajevu ili u Beogradu. Ovi živahni gradovi dičili su se uspješnom glazbenom scenom, koja je osvojila moje srce i um. Unatoč mom početnom oklijevanju, otac me na kraju otpratio u Sarajevo, gdje sam nevoljko pristao upisati medicinsku školu pod uvjetom da nastavim njegovati svoje glazbene težnje.
Na moju odluku da odaberem Sarajevo kao svoju krajnju destinaciju za putovanje izravno je utjecala moja osobna veza s prijateljem koji je bio na položaju u lokalnoj vladi, što je stvorilo trenutni osjećaj bliskosti. Ova veza mi je omogućila priliku da istražim razne barove u kojima sam imao privilegiju svjedočiti iznimnim talentima svojih kolega. Naša prva postaja bio je renomirani restoran Pionirska dolina, a još uvijek se živo sjećam očaravajućeg glasa Halida Bešlića koji je ispunio prostor, ostavivši me zadivljenim. Uz restoran se nalazio šarmantni zoološki vrt, koji je samo pojačao njegovu privlačnost kao popularnog odredišta za ležerne šetnje i osvježavajuća pića. Dok je sat otkucavao osam i trideset navečer, skupio sam hrabrosti i postavio pitanje:
Na moje iznenađenje, Halid je sa čuđenjem odgovorio na moj upit o mogućnosti izvođenja pjesme, sumnjajući u moje pjevačke sposobnosti zbog mladosti. No, čim je prateći harmonikaš začuo moj vokalni talent, odmah me predstavio željnoj publici, pretvarajući restoran u živahno središte entuzijastičnih slušatelja. Menadžer je inzistirao da ostanem i pjevam uz Bešlića, a Halid je komentirao: “Ako je ovaj kolega umjetnik, zašto da ne? Ipak, svatko je jedinstven na svoj način…” Nakon toga me preporučio jednom poznaniku, označivši početak moje karijere. U roku od nekoliko tjedana počeli su me prepoznavati dok sam šetao ulicama Sarajeva.
U glazbenom svijetu Šaban Šaulić cijenjena je ličnost čije ime zaslužuje veliku prepoznatljivost. Kroz svoj dvogodišnji put edukacije i nastupa po raznim barovima, imao sam nevjerojatnu sreću ukrstiti puteve sa Šabanom Šaulićem, osobom kojoj sam se duboko divio i čije su pjesme duboko odzvanjale u meni. Čuvši moje glasovne mogućnosti, dao mi je mudar savjet: “Ne možete više ostati ovdje, morate pravo u Beograd!” Po njegovim uputama 1980. godine krenuo sam u snimanje svog debitantskog albuma pod nazivom “Ljubavi moja, pravošće cvijete”. U roku od samo dva mjeseca, ovaj je album postigao neusporediv uspjeh, skočivši do vrhova svih glazbenih ljestvica i gurnuvši me u carstvo zvijezda, gdje su me hvalili kao najmlađu senzaciju u industriji.
Želio bih podijeliti dirljivu priču koja naglašava očevu duboku ljubav prema glazbi. Neprestano su ga oduševljavale prekrasne melodije, bilo da se radilo o skladnim duetima koje je izvodio s Ipčetom kod kuće ili o njegovim odlascima u lokalne birtije na uživanje u nastupima uživo. Vrijedno je spomenuti da moj stariji brat također posjeduje impresivnu glasovnu snagu. Sevdalinka, žanr koji je duboko odjeknuo mom ocu, za njega je bila trajna fascinacija. Što se mene tiče, nisam nastavio sveobuhvatno glazbeno obrazovanje zbog nedostatka strasti za sviranjem instrumenata. Međutim, imam prirodni smisao za skladanje pjesama, kako za svoj osobni užitak tako i za druge. S druge strane, pjevanje je oblik umjetnosti koji se ne može naučiti izolirano. Dok se sposobnost razlučivanja tonova kroz pronicljivo uho može razviti, urođeni talent za prenošenje emocija i osvajanje publike je nešto što se ne može naučiti.
Po preseljenju iz Sarajeva u Beograd, sreća mi se osmjehnula jer sam se našao u stanu s cijenjenim Mirkom Kodićem. U početku sam stanovala u hotelu “Excelzior”, ali jednog kobnog dana Mirko je iznio sjajan prijedlog: “Umjesto što se razbacujete novcem na smještaj, zašto ne živite u mom stanu?” Unatoč bračnim vezama, supruga mu je živjela u Svilajncu, što nam je omogućilo da otprilike godinu dana dijelimo stan.
Moj put prema osamostaljenju započeo je u ranoj dobi, s otprilike deset ili jedanaest godina. Pokazivala bih svoje vokalne sposobnosti na slavljeničkim događajima i zauzvrat dobivala napojnice. Sa prikupljenom zaradom stekao sam svoj prvi posjed – popularni model bicikla poznat kao “poni”. Unatoč preporukama da ulažem u nekretnine, bez straha sam se odlučio za automobil. Unatoč savjetima kritičara da budem strpljiv, ostao sam čvrst pri svojoj odluci. Odabirom BMW-a, koji je u to vrijeme smatran vrhuncem luksuza, doživio sam prosperitetnu eru bivše Jugoslavije, tijekom koje sam zaradio pozamašne honorare.
Prodajom svoje kolekcije ploča skupio sam iznos od oko 100.000 maraka, premašivši cijenu BMW-a koji je stajao 55.000 maraka. Osnažen ovim trijumfom, odvažio sam se producirati svoj drugi album pod nazivom “Svakome se vrati” koji je imao prodaju od oko 600.000 primjeraka. Izdavanje moje pjesme “Jedna žena za dugo sjećanje” ne samo da me dovelo do velikih visina na glazbenim ljestvicama, već je i učvrstilo moj jedinstveni umjetnički identitet, ojačavši moju poziciju i ugled u industriji.
Tijekom svog profesionalnog puta skupio sam golemu lepezu prilagođenih čestitki, od kojih svaka prenosi svoju posebnu poruku na jedinstven način. Neke od ovih karata pružaju utjehu zalažući se za oslobađanje suspregnutih emocija, uvjeravajući da suze mogu biti izvor utjehe. Drugi predlažu ideju da sama fizička privlačnost može poslužiti kao temelj bračne zajednice. Osim toga, postoje karte koje simboliziraju stjecanje određenih okolnosti, uspoređujući to s gašenjem plamena svijeće. Na kraju, tu su karte posvećene isključivo izražavanju čiste radosti otkrivanja nekoga. Bez sumnje, moja kolekcija karata obuhvaća širok i raznolik spektar.
Bila je 1994. godina kada sam se našao upleten u neobjašnjiv događaj: preranu smrt Ipčeta. Sjećanja iz tog razdoblja ostala su ukorijenjena u mojim mislima, nedirnuta i živa. To je tema o kojoj rijetko govorim, jer mi od puke kontemplacije prolaze jeza. Ne bih poželio ovu nesreću čak ni svom najstrašnijem protivniku. Vijest o Ipčetovoj smrti uzdrmala je našu kolektivnu svijest, a s njezinim se dubokim odjecima borimo i dan danas. Ogromna tjeskoba koja prolazi kroz sama naša bića ne može se opisati. Zlata, njegova djevojka, javila mi je poraznu vijest rano u pet ujutro.
Duboki i dugotrajni utjecaj te posebne pojave i dalje me zaprepašćuje i zbunjuje. Bio je to događaj tako nezamislive veličine da me natjerao da se suočim s vlastitom smrtnošću. Duboki učinak koji je imao na moje emocionalno i psihičko stanje zasjenio je svaku nadu ili pozitivnost koju sam gajio za budućnost. Čak i dan danas, težina tog susreta ostaje, zauvijek utisnuta u moje sjećanje, nezaboravan i neizbrisiv trag.
Dugo sam smatrao da je njegova glazba nepodnošljiva i nisam je mogao podnijeti. Ipak, došao sam do trenutka u kojem sam se svjesno odlučio suočiti s tom istinom i prigrliti je. Skupivši svoju hrabrost, odvažio sam se i pritisnuo gumb za reprodukciju njegovih pjesama, a dok su harmonije ispunjavale zrak, suze su mi tekle niz obraze. U početku se pokušaj pjevanja pokazao velikim izazovom, jer sam se borio da prođem kroz jednu pjesmu. Ipak, svakim sljedećim pothvatom, moja se strepnja postupno smanjivala.
Nakon godinu dana uspješno sam uspostavio profesionalni savez. Naša je obitelj često odlazila na putovanja u Makedoniju s namjerom da im olakša muke. Nažalost, pet godina kasnije dogodilo se da je moj otac preminuo, a četiri godine nakon toga i moja majka. Njihova su putovanja sada završila. Sadašnje okolnosti su u stanju potpunog nereda. U početku, život predstavlja divne susrete, da bi se iznenada suočio s nepredviđenim izazovima poput ovih…
