Priče o roditeljstvu često se vežu za biološke veze, ali postoje i one koje nadahnjuju upravo zato što pokazuju da ljubav ne poznaje granice krvi. Jedna takva priča dolazi iz Mostara, gdje su se prije četrnaest godina Ozrenka i Ivica Barbarić odlučili na put koji će u potpunosti promijeniti njihove živote. Umjesto da ostanu zarobljeni u razočaranju jer nisu mogli imati biološku djecu, odlučili su otvoriti vrata svoga doma i postati roditelji putem usvajanja.

Danas njihov dom ispunjavaju smijeh i toplina troje mališana – Rite, Jone i Mile. Oni su živi dokaz da porodicu ne čine samo geni, nego prije svega ljubav, briga i spremnost da se pruži šansa onima kojima je najpotrebnija.

1. Odluka koja je promijenila sve

Kada su Ozrenka i Ivica prije četrnaest godina donijeli odluku da krenu putem usvajanja, bili su svjesni da taj proces nije jednostavan. Mnogi parovi se obeshrabre zbog birokratije, dugih procedura i neizvjesnosti, ali oni su imali jasno opredjeljenje: žele biti roditelji. Umjesto da se opterećuju preprekama, fokusirali su se na cilj – stvoriti dom za dijete kojem je potreban.

Njihov pristup od samog početka bio je zasnovan na jednostavnoj filozofiji: roditeljstvo je čin ljubavi, a ne samo biološka datost.

2. Rita – prvi susret sa roditeljstvom

Godina 2012. označila je novi početak u njihovim životima. Tada je u njihov dom došla Rita, djevojčica koja je bila rođena prijevremeno, uz pomoć respiratora, a ljekari su sumnjali da boluje od Downovog sindroma.

• “Niko nije bio zainteresovan za nju”, prisjeća se Ozrenka.

• Upravo zbog tih sumnji, Rita je bila jedno od djece koju mnogi parovi nisu željeli usvojiti.

Ali, umjesto da je odbace, Barbarići su vidjeli priliku da pruže ljubav tamo gdje je ona najpotrebnija. Danas je Rita sasvim drugačija djevojčica – zdrava, radosna, odlična učenica i talentovana pijanistica. Njena priča je snažan podsjetnik da predrasude i medicinske sumnje ne određuju sudbinu čovjeka.

3. Jona – dječak kojeg su svi zaobilazili

Nakon Rite, porodici se pridružio Jona, dječak sa sličnom sudbinom. Kada su ga predstavili potencijalnim usvojiteljima, čak 80 parova je odbilo da ga prihvati jer je rođen sa srčanom manom. Mnogi su smatrali da nema perspektivu, da će život s njim biti težak.

Međutim, Ivica i Ozrenka nisu razmišljali na taj način. Za njih je on bio prilika da ponovno dokažu da ljubav ne bira savršenstvo, već srce. Danas je Jona živahan šestogodišnjak, pun energije i radosti. Njegova svakodnevica ne govori o bolestima, već o dječijem smijehu, igri i snovima.

4. Mila – najmlađa, ali hrabra

Treća koja je stigla u dom Barbarića bila je Mila. U početku nije mogla govoriti, što je bio razlog da se i prema njoj odnosilo sa rezervom u procesu usvajanja. No, kao i kod Rite i Jone, Barbarići su odlučili pružiti šansu. Danas Mila ne samo da govori, nego piše, čita i pokazuje snažan karakter.

Njen napredak pokazuje koliko okruženje puno ljubavi i podrške može promijeniti tok života djeteta.

5. Porodica u pravom smislu riječi

Danas Ozrenka i Ivica ponosno govore o svojoj porodici. “Imamo dvije djevojčice i dječaka, odlično se slažu i funkcionišu kao prava porodica”, ističe Ozrenka.

Ono što je najvažnije u njihovoj priči nije samo činjenica da su usvojili djecu, već da su stvorili dom u kojem se svako dijete osjeća voljeno, prihvaćeno i sigurno. Njihov primjer pokazuje da prava porodica ne nastaje samo biološkim putem, nego kroz uzajamnu posvećenost i ljubav.

6. Kritika sistema usvajanja

Pored lične priče, Barbarići ističu i ozbiljne probleme u sistemu usvajanja u Bosni i Hercegovini. Prema riječima Ozrenke, najveći problem je nedostatak centralizacije.

• Ne postoji jedinstveni registar djece i parova zainteresovanih za usvajanje.

• Procedura se razlikuje od kantona do kantona.

• Nedovoljna kontrola i nadzor ostavljaju prostor za neujednačenost i sporost procesa.

Ozrenka naglašava da je potrebno uspostaviti jedinstven sistem, više kontrole i efikasnije procedure, kako bi se djeci što prije obezbijedio dom i smanjila birokratska odlaganja.

7. Društvene predrasude i njihova cijena

Još jedan ozbiljan problem su društvene predrasude. Mnogi parovi, kaže Ozrenka, prilikom usvajanja žele birati spol ili dob djeteta. Neki insistiraju na zdravom djetetu, dok druge odbija čak i pomisao na potencijalne zdravstvene poteškoće.

“Biološki roditelji ne mogu odlučiti hoće li im se dijete roditi zdravo ili kojeg spola će biti – pa zašto bi usvojitelji to očekivali?” – pita se Ozrenka.

Ova izjava snažno odražava filozofiju Barbarića: dijete nije proizvod koji se bira prema katalogu, nego ljudsko biće koje zaslužuje ljubav i priliku za sreću.

8. Šira poruka njihovog primjera

Priča Barbarića ima višestruko značenje:

• Ona je svjedočanstvo o hrabrosti i ljubavi.

• Pokazuje kako se predrasude društva mogu srušiti u praksi.

• Ističe važnost reforme sistema usvajanja, da bi djeca brže dobijala porodice.

Njihova svakodnevica, ispunjena smijehom troje mališana, najbolji je dokaz da se život može promijeniti kad se donese odluka vođena srcem, a ne strahom.

Priča o Ozrenki i Ivici Barbarić nije samo priča o jednoj porodici iz Mostara. To je priča o snazi ljubavi, upornosti i hrabrosti da se ide protiv predrasuda.

U društvu gdje se često biraju lakši putevi, oni su odabrali teži, ali ispravniji – pružiti dom djeci koju su mnogi odbacili. Danas imaju troje mališana koji su zahvaljujući njihovoj odluci dobili priliku za normalno djetinjstvo, obrazovanje i razvoj talenata.

Njihov primjer ujedno je i poziv na promjene u sistemu usvajanja i na rušenje društvenih predrasuda. Poruka koju šalju je jednostavna, ali snažna: roditeljstvo se ne mjeri genetikom, nego ljubavlju, posvećenošću i spremnošću da dijete prihvatiš onakvo kakvo jeste.

Ako bi društvo imalo više porodica poput Barbarića, mnoga djeca bez roditeljskog staranja imala bi šansu za sretniji i sigurniji život.