Poznati glazbenik Toma Zdravković osmislio je i izveo niz duboko dirljivih pjesama koje su odoljele testu vremena. Dok je svojim hitovima često odavao počast različitim ženama, jedna je pjesma bila posebna koju je izveo uživo samo jednom i nikad je nije ponovio. Ovu iskrenu melodiju posvetio je svojoj prvoj ljubavi, Slavici Popadić, koja je nažalost umrla od bolesti u mladosti. U stihovima pjesme pjevač izlijeva svoju tugu koja i danas odjekuje slušateljima.
Upoznali su se u Tuzli, a Toma je pet godina puštao svoje milozvučne pjesme u ovom gradskom hotelu “Bristol”. U to vrijeme Toma je još uvijek bio relativno nepoznat pjevač. U tom je razdoblju upoznao Slavicu, vitku plavušu šarmantnih tamnoplavih očiju s prizvukom melankolije. Tomu je ovaj susret samo ispunjenje želje, jer se prvi put duboko i strastveno zaljubljuje u nju. Međutim, njihov odnos bio je daleko od jednostavnog i bio je prepun nesporazuma i nesuglasica, što je dovelo do žestokih rasprava i kasnijih prekida. Unatoč snažnim osjećajima jedno prema drugom, Toma i Slavica kolebaju se između trenutaka blaženog sklada i stalnih svađa.
Toma gleda u budućnost sa Slavicom s čvrstim uvjerenjem da će ona prošetati s njim. Međutim, sudbina je imala druge planove.
Posljednji raskid dogodio se u Beogradu, kada je Toma otišao na probe s ciljem da nađe posao u kafiću “Terazije” u Bezistanu.
Tijekom tog vremena osjećao sam veliku tjeskobu kada sam se našao u susretu s najtalentiranijim glazbenicima u kafiću u Bezsteinu. Da stvar bude gora, na probu su iznenada stigli poznati nogometaši Dragoslav Sekulalak i Zoran Miladinović. Ti me poznati ljudi ismijavaju kad nastupam. Bez mog znanja, Slavica je sjedila sa Zoranom i prijateljski razgovarala. Kad sam im se približio, shvatio sam da nešto nije u redu. Pred svima je najavila da ide u posjet nekim prijateljima. Nisam imao izbora nego pristati. Potišten i s velikim teretom, vratio sam se u svoju praznu sobu u hotelu “Balkan”. Kako je Toma kasnije rekao u jednom intervjuu, Slavica se pojavila tek iza ponoći. Iako se dugo nije čuo sa Slavicom i iako zna da je u Sarajevu, Toma nastavlja pjevati u lokalu. No, sve se promijenilo jednog ljeta 1963. kada je dobio telegram dok je nastupao na crnogorskoj obali.
Nakon dana na plaži spontano sam otišla na recepciju. Na moje iznenađenje, uručili su mi telegram, oblik komunikacije kakav nisam imao mnogo godina svog života. Nitko kao da nije znao gdje sam, čak ni moji poznanici iz Pečenjevca, malog sela kraj Leskovca. Nakon što sam ih napustio, lutao sam po zemlji od bara do bara. Kad sam otvorio telegram, srce mi je poskočilo. Poslala mi je hitnu poruku da odem u bolnicu u Sarajevo kod liječnika. Pošiljatelj, liječnik, otkrio mi je da je moja draga Slavica jako bolesna i da me želi vidjeti. Kako je pjevačica kasnije rekla u tekstu koji je objavio Istorijski zabavnik, vijest je bila dubok šok.
Toma je bez oklijevanja brzo spakirao svoje stvari i krenuo put Sarajeva. Vidjevši svoju voljenu djevojku kako leži na bolničkom krevetu, jedva ju je mogao prepoznati – bila je toliko mršava da je izgubila više od trideset kilograma. Iako žudi biti s njom, ugovorne obveze i dogovori ga u tome sprječavaju.
Nedugo nakon povratka stigao je poražavajući telegram sa šokantnom viješću o Slavičinoj smrti.
Događaji koji slijede odvijaju se prema radnji epizode. Svladavajući bol, Thomas je pribjegao svojoj prokušanoj metodi – pisao joj je iskrene pjesme. Tim postupkom nastala je prekrasna melodija “Buket bijelih ruža”.
Nakon smrti u Sarajevu, njeno posljednje počivalište bilo je u rodnom Travniku. Godinama kasnije, zatekao sam se kako stojim na njenom novoizgrađenom grobu, nježno na njega stavljajući buket bijelih ruža. Upravo sam ovdje u Travniku imao priliku javno izvesti pjesmu njoj u čast koja je savršeno odražavala prirodu našeg zajedničkog postojanja. Taj nastup ostaje jedinstven trenutak u mojoj karijeri koji se nikada više neće ponoviti. Suze su mi navrle na oči, a cijela publika bila je ispunjena emocijama. Kako je pjevač kasnije opisao, bilo je to više operno iskustvo nego samo koncert. Stihovi pjesme su sljedeći:
Draga majko, molim te, sakupi za mene buket čistih bijelih ruža. Umotavajući ovo prekrasno cvijeće u duboko crno platno odajem počast mojim dragim pokojnicima. Čeznuo sam da ih nježno položim na njezino beživotno tijelo, da pritisnem usne na njezina hladna, blijeda usta. Oh, zašto moraš napustiti ovaj svijet tako mlad? Čak i nakon što umrem, moja ljubav prema tebi ostaje, drago moje dijete. Kao zelene latice mog dragog cvijeta, moje postojanje će uvenuti bez tvoje ljubavi. S tobom ću, dušo, u njedra groba. Na ovom svečanom mjestu leže dvije mlade majke, ožalošćene majke koje tuguju. Neka se zemlja abonosa otvori i neka se naša djeca vrate. Bili su još tako mladi, lica skrivena tamnim planinama. Otvori crnu zemlju i vrati mi sina.
