Hadžija s Nišića: Priča o snazi, skromnosti i životnoj borbi koja je dirnula sve prolaznike

Pored puta kojim svakodnevno prolaze hiljade vozača nalazi se mala drvena koliba neobičnog naziva – „Seljačka posla“ Nišići, magistralni put Tuzla – Sarajevo.

Hadžija s Nišića: Snaga, skromnost i životna borba koja vraća vjeru u čovjeka

Koliba pored puta koja priča priču

Na magistralnom putu Tuzla – Sarajevo, tamo gde se Nišići šire preko visoravni, nalazi se mala drvena koliba jednostavnog imena – „Seljačka posla“. Na prvi pogled, obična seoska tezga, ali ko zastane ispred nje, shvati da unutra ne stanuju samo domaći proizvodi, već i priča o istrajnosti, ljubavi i borbi.

U toj kolibi već godinama stoji stariji čovek, sede kose i brade, poznat među svima jednostavno kao Hadžija. Njegove ruke, navikle na rad, slažu staklenke meda, brašno od heljde i pšenice, domaće džemove, propolis, polen i čajeve. Svaka tegla i svaka kesica imaju svoju vrednost, jer su plod prirode i rada jednog čoveka koji se, uprkos svemu, ne predaje.

„Može li se živjeti? Mora!“

Na pitanje kako je živeti od ovoga posla, Hadžija samo odmahne rukom i kaže:

„Može li se živjeti? Mora! Da nas pet može samo od ovoga, ne može, ali ne žalimo se. Imam penziju, minimalnu, i nešto dječijeg doplatka. Djeca koliko mogu pomognu.“

U njegovim rečima nema gorčine. Iza tog osmijeha stoji svest da se život mora nastaviti, ma koliko težak bio. Njegovi sinovi pomažu kad god mogu – dvojica dolaze iz Sarajeva vikendom, a treći, najmlađi, vodi bitku koju nijedno dete ne bi trebalo da vodi.

Najteža životna bitka – bolest najmlađeg sina

Najmlađi sin, učenik osnovne škole u Srednjem, suočava se sa karcinomom kostiju. Dijagnoza koja bi slomila mnoge roditelje, kod Hadžije izaziva mirnu, gotovo stamenitu reakciju:

„Najmlađi je poslab… Ima karcinom kostiju. Nadamo se najboljem, što god da bude, od Boga je i suđeno je.“

Obišli su bolnice u Turskoj i Abu Dhabiju. Svuda su im rekli isto – operacija nije moguća. Lekari preporučuju samo pažljivo praćenje: ako izrasline u pubertetu ne narastu više od dva milimetra, postoji šansa da dečak nastavi normalan život.

Vjera kao oslonac

Hadžija svakog dana pokazuje da se snaga ne meri imanjem, već verom i poniznošću. Njegove reči odjekuju kao podsjetnik:

„Raditi moraš i to je sve. Od Boga je kako god da bude.“

U njegovoj jednostavnosti krije se duboka filozofija – prihvatanje sudbine, ali i nepokolebljiva volja da se svaki dan iznova digne, složi proizvode na policu i sačeka putnika namernika. Njegova koliba nije samo prodajno mesto, već i mala stanica nade za one koji žele da veruju da dobri ljudi još postoje.

Priča koja inspiriše prolaznike

Novinar Mirza Kusturica, koji je zabeležio Hadžijinu priču, prenosi da je ona dirnula sve koji su je pročitali. Ljudi koji prolaze putem Tuzla – Sarajevo sve češće zastaju, ne da bi rešili Hadžijine probleme – jer to ne mogu – već da bi kupili med, brašno ili čaj i time makar na trenutak podržali porodicu koja ponosno živi od sopstvenog rada.

Hadžija nikada ne moli za pomoć. Njegova skromnost je u tome što nudi proizvode koje je sam napravio, ne tražeći ništa zauzvrat osim da ih ljudi vrednuju. I upravo ta skromnost najviše inspiriše.

Poruka prolaznicima

Autor priče to najbolje sumira:

„Nećete kupovinom riješiti njegove probleme, niti se on tome nada, ali ćete barem na trenutak biti bolji ljudi.“

I zaista, Hadžija s Nišića postao je simbol snage običnog čoveka – čoveka koji ne odustaje ni kad ga život stavi pred najteže iskušenje. Njegova priča vraća veru da se i u vremenu brzine, nepravde i površnih vrednosti, još uvek mogu sresti ljudi koji žive od svog rada i ponosno nose svoj teret.

Koliba „Seljačka posla“ na Nišićima nije samo prodajno mesto – ona je priča o skromnosti, veri i istrajnosti. Hadžija, sa svojim belim brkovima i osmehom koji skriva bol, podseća svakog prolaznika da je snaga u zahvalnosti, a dostojanstvo u radu.

Njegova borba za sina i svakodnevno stajanje pored puta postali su simbol da prava veličina čoveka ne leži u bogatstvu, već u hrabrosti da, uprkos svemu, svakog dana ustane i kaže:
„Može li se živjeti? Mora!“