Uvriježeno je mišljenje da je svaka osoba na planetu vidjela vrlo hvaljeni triler “Kad janjad utihne”. Međutim, ono što mnogi možda ne znaju jest da je lik Hannibala Predavača temeljen na stvarnoj osobi. Danas ulazimo u priču o ovoj zloglasnoj ličnosti. Više od četrdeset godina, Robert Maudsley, sada 70-godišnjak, bio je zatvoren u staklenom kavezu u potpunoj izolaciji. Ova ekstremna mjera izrečena mu je nakon što je osuđen za ubojstvo Johna Farrella 1974. godine, što je rezultiralo doživotnom robijom. Odluka da se Maudsley podvrgne tako strogom zatočeništvu bila je učvršćena njegovom strašnom izjavom da će nastaviti činiti ubojstva ako mu se dopusti sloboda. Ova odluka nije bila neutemeljena, budući da je oduzeo živote još tri osobe.
Smatran najopasnijom osobom u Ujedinjenom Kraljevstvu, dobio je nadimak “pravi Hannibal Lecter”.
Robert je bio stanovnik zatvora Wakefield posljednje 44 godine, živeći usamljen unutar granica staklene ograde veličine 5,5×4,5 metara koja je neprobojna. Jedina prilika koju ima uživati u prirodnom svjetlu je tijekom obaveznih vježbi na otvorenom, gdje je izoliran od ostalih zatvorenika i može komunicirati samo sa šest budnih čuvara koji ga čuvaju. Unutar njegove ćelije namještaj je minimalan i sastoji se od kompaktnog kartonskog stola i stolice. WC i umivaonik čvrsto su pričvršćeni za pod, dok mu je krevet izrađen od čvrstog betona. Pristup njegovoj ćeliji omogućen je kroz robusna čelična vrata koja vode u kavez unutar ćelije. Kavez okružuju debele, prozirne akrilne ploče, s malim otvorom na dnu za čuvare da mu dostave obroke.
Rođen u Toxtethu (Liverpool) tijekom mjeseca lipnja 1953. godine, proveo je svoje godine obrazovanja u granicama katoličkog sirotišta zajedno sa svoja tri brata. Nažalost, njegova se majka borila s iscrpljujućom ovisnošću o kokainu, dok se njegov otac borio s problemima izazvanim alkoholom. Tragično, njihov otac ih je izložio dugotrajnom fizičkom zlostavljanju. Maudsley je posebno podnio najveći teret ove muke dok je hrabro branio svoju braću i sestre, što je samo raspirilo očev bijes i naknadno rezultiralo još težim kaznama. Bio je previše svjestan mračne sudbine koja ga je čekala – biti zatvoren u sobi na mukotrpno razdoblje od šest mjeseci, a njegova jedina interakcija sastojala se od dolaska njegova oca kako bi nanio daljnju štetu.
Tijekom našeg svakodnevnog života trpjeli smo stalnu salvu zlostavljanja, trpjeli smo česta batinanja i zatvaranja u sobu. Batine su mi se urezale u sjećanje, ali ono što se najviše ističe je šest mjeseci koje sam provela zatvorena u samoći, samo da bi moj otac otvorio vrata i iskalio svoj bijes na meni. Ovakvo mučenje događalo bi se četiri do šest puta dnevno, a ja se živo sjećam jednog slučaja kad mi je zračna puška udarila u leđa. Sa 16 godina su me poslali skrbniku u London, što je označilo početak mog eksperimentiranja s kokainom i marihuanom. Kako bih poduprla svoju ovisnost, okrenula sam se prostituciji. Taj me mračni put doveo do brojnih pokušaja samoubojstva, prisiljavajući me da potražim psihološku pomoć. Tijekom tih terapija otkrila sam glasove koji su mi naređivali da naudim svojim roditeljima. Osim toga, priznao sam da sam kroz cijelo djetinjstvo trpio seksualno zlostavljanje.
Uz zapanjujuću izjavu, neustrašivo je ustvrdio da da su njegovi roditelji eliminirani 1970., ne bi bilo dodatnih žrtava. Osobe koje je izdvojio poznati su počinitelji ubojstava i zlostavljanja djece. Njegovi napori bili su isključivo usmjereni prema prijestupnicima, izvršeni s neviđenom razinom brutalnosti i pedantnosti.
U svojim ranim dvadesetima našao se upleten u kriminalni čin koji se dogodio izvan granica zatvora. John Farrell, poznati pedofil, napao ga je iz seksualnih razloga. Pogled na slike koje prikazuju djecu koju je Farrell povrijedio izazvao je neodoljiv nalet bijesa u njemu, što je dovelo do intenzivnog i nasilnog čina davljenja. Kao posljedica ovog gnusnog čina izrečena mu je doživotna robija, a stručnjaci za mentalno zdravlje strogo su savjetovali da se ne pusti na slobodu zbog teških psihičkih problema.
Nakon svog prvog prezira vrijednog čina, zatvoren je u psihijatrijsku bolnicu Broadmoor, gdje je počinio drugi gnusni zločin. U suradnji s drugim zatvorenikom, orkestrirao je hvatanje i mučenje Davida Česmana, osuđenog pedofila, u vlastitoj ćeliji. Tortura koju je Česman trpio mučnih devet sati na kraju je dovela do njegove smrti. Godine 2000. molio je da mu se skrati izolacija, ali mu je zahtjev odbijen. Žudeći za nekim prividom druženja, preklinjao je čuvare da se uključe u društvene igre ili da mu dopuste da ima papigu za kućnog ljubimca. U očajničkom pokušaju da mu se ispune želje, čak je pribjegao i prijetnji samoubojstvom kapsulom cijanida. Proslavljajući 64. rođendan, utjehu je pronašao u virtualnom carstvu igre “Call of Duty”.
Tijekom intervjua dao je sljedeću izjavu:
Prošli su dani puni optimizma, jer je moja fascinacija službenicima za provođenje zakona potpuno nestala. Njihov jedini cilj je osigurati moj brzi povratak u zatočeništvo nakon što se vrata otvore. Često razmišljam bi li službenik mogao odvojiti trenutak za razgovor, no uvijek su me iznevjerili. Evocira sjećanja na moje djetinjstvo, zarobljen u sobi iscrpljujućih šest mjeseci, dugotrajno sjećanje na agoniju.
