Uvod: Isijavanje ljudskosti iz srca Hercegovine
U vremenu kada nas mediji svakodnevno zasipaju pričama o sukobima, razilaženjima i sve većim podjelama među ljudima, teško je zadržati nadu da suživot, međusobno poštovanje i ljubaznost još uvijek postoje kao temelji jednog zdravog društva. Ipak, jedna nesvakidašnja i izuzetno inspirativna priča iz Jablanice, gradića u srcu Hercegovine, osvježava pogled na stvarnost i vraća vjeru u ono najvažnije – čovječnost.
Naime, u ovoj maloj hercegovačkoj opštini, jedan imam pokazuje na djelu kako izgleda iskreno poštovanje drugog i drugačijeg. Njegova svakodnevna praksa nije uslovljena projektima, niti proklamacijama o međureligijskom dijalogu – već proizilazi iz jednostavne, iskonske potrebe da se bude čovjek. Ono što ovaj imam radi za svoje komšije katolike već godinama, postaje primjer koji bi mogao da preobrazi društvenu klimu ne samo u BiH, već i mnogo šire.
Razrada: Tiha misija jednog čovjeka u službi zajedništva
1. Svaka nedjelja – put od džamije do crkve
U centru ove nesvakidašnje priče nalazi se imam, čije ime nije javno poznato, ali koji je u lokalnoj zajednici poznat pod nadimkom “hodža kojeg svi vole”. Već dugi niz godina, ovaj skromni vjerski službenik nedjeljom ujutru pali svoj automobil, obilazi svoje komšije katolike – većinom starije ljude – i vodi ih do crkve kako bi prisustvovali svetoj misi.
Zbog zdravstvenih problema ili starosti, mnogi od ovih ljudi više nisu u stanju da sami odu na misu, a javni prevoz je slab ili nepostojeći. Za njih, ovaj hodža nije samo vozač – on je most ka njihovoj duhovnoj praksi, ka njihovoj vjeri, ka miru koji nalaze u molitvi.
Njegove riječi savršeno oslikavaju njegov pogled na ovu misiju:
“To su moji komšije, to su ljudi koje poznajem cijeli život. Ako ja neću pomoći – ko će?“
Ova izjava ne samo da reflektuje lični osjećaj odgovornosti, već i podsjeća na dublji smisao zajednice, solidarnosti i međusobne brige.
2. Bez medijske pompe – samo iz srca
Jedna od najdirljivijih dimenzija ove priče jeste što imam nikada nije tražio publicitet. Godinama je obavljao ovu svoju misiju u potpunoj tišini, bez ikakvih kamera, bez objava na društvenim mrežama, bez želje da ga neko pohvali ili prepozna.
Njegova skromnost posebno dolazi do izražaja u izjavi koju je dao, nasmijan i potpuno neopterećen:
“Bog nas sve vidi. Ako pomažem nekome da dođe do svog mjesta molitve – i to je ibadet. Nema tu filozofije.“
U tom jednostavnom stavu krije se snažna poruka: vjera nije forma, već suština. A ta suština je dobrota prema čovjeku, iskreno služenje zajednici, i činjenje dobra bez očekivanja uzvrata.
3. Reakcije javnosti – suze, divljenje i nada
Kada se priča o ovom nesvakidašnjem imamu napokon pojavila na internetu – zahvaljujući jednom mještaninu koji je bio dirnut prizorom – uslijedila je lavina pozitivnih komentara. Ljudi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, ali i iz dijaspore, dijelili su ovu priču uz riječi divljenja i emocije koje nije bilo moguće sakriti.
Evo samo nekih od reakcija koje su se pojavile na društvenim mrežama:
-
🗨️ “Ovo je suština vjere – pomagati bližnjem.“
-
🗨️ “Neka mu Bog podari zdravlje. Pravi hodža, pravi čovjek.“
-
🗨️ “E da je više ovakvih, ne bismo nikada ratovali.“
-
🗨️ “Plakala sam dok sam čitala. Hvala mu za sve naše starce koje vodi na misu.“
Ove poruke svjedoče o tome koliko moćna može biti jedna jednostavna, ali nesebična gesta. U vremenu kada se često ističu razlike, ovakvi ljudi podsjećaju da nas zajednička ljudskost daleko više povezuje nego što nas religije i nacije razdvajaju.
4. Poruka koja nadilazi lokalno
Ovaj hercegovački imam je, možda i nesvjesno, postao simbol nade za cijelo društvo. Njegovo djelovanje pokazuje kako:
-
Religija ne mora biti granica, već most razumijevanja.
-
Dobrota ne traži aplauz, već tihu dosljednost.
-
Zajedništvo nije utopija, već svakodnevni izbor koji svako od nas može da napravi.
U državi kao što je Bosna i Hercegovina, gdje su vjerske i nacionalne podjele često predmet političke manipulacije, ovakve priče imaju potencijal da mijenjaju svijest. One podsjećaju da dobri ljudi postoje u svim zajednicama – samo im treba dati prostor da budu viđeni i prepoznati.
Zaključak: Lekcija koju svi možemo naučiti
Ova priča iz Jablanice nije samo dirljiva anegdota. Ona je živa lekcija o tome šta znači biti čovjek, bez obzira na vjeru, porijeklo ili bilo koju drugu razliku koja nas, naizgled, odvaja. Imam koji iz nedjelje u nedjelju vozi svoje katoličke komšije na misu ne radi to zbog slave, reklame ili projekta. On to radi jer osjeća da je to njegova ljudska i vjerska dužnost – jer zna da vjera bez dobrote nije potpuna.
U svijetu prepunom buke, nerazumijevanja i površnosti, dovoljna je tiha gesta jednog čovjeka da probudi nadu u srcima hiljada. Dovoljno je da se neko sjeti svog komšije, da otvori vrata automobila, ali i – što je važnije – vrata svog srca.
Ako bismo svi, barem povremeno, pogledali na svoje komšije kao što ih gleda ovaj hodža – ne kao muslimane, katolike, pravoslavce ili ateiste, već kao ljude – tada bismo živjeli u potpuno drugačijem društvu. Ne savršenom, ali svakako ljepšem, toplijem i pravednijem.
