Na društvenim mrežama Danijela Vujić, majka Dalibora Todorovića, ne prestaje izražavati svoju tjeskobu, svakodnevno objavljujući iskrene poruke o svom tragično stradalom sinu. Svaka njezina riječ nosi teret neizmjerne tuge i nepojmljive tuge koja je obuzima jer je život njenog sina naglo oduzet u masakru u Duboni. U svom posljednjem nizu poruka posvećenih njezinom preminulom djetetu, ožalošćena majka poručuje da svaki aspekt njezine okoline služi kao stalni podsjetnik na njega, pojačavajući njezinu čežnju za njegovom prisutnošću.
Odsutnost tvoje prisutnosti uzrokuje da moje srce vene, i čeznem za samo kratkim satom da čujem zvuk tvog glasa. Vrijeme prolazi, dani se pretvaraju u mjesece, a godine izmiču, a ti ostaješ odsutan. Svaki aspekt života služi kao podsjetnik na vas. Bol svakog trenutka bez tebe je nepodnošljiva. Iako te fizički nema, sjećanje na tebe zauvijek će ostati u mom srcu. Dragi moj sine, čeznem za tvojom prisutnošću i jako mi nedostaješ, kako je izrazila tvoja neutješna majka.
Moja namjera nikada nije bila pronaći te samo da bih te na kraju izgubio.
Kompletnu pjesmu posvećenu svom ranjenom bratu Daliboru Todoroviću na društvenim mrežama podijelila je Suzana Ranković. Prenos pjesme prenosimo u cijelosti.
Nikada nisam očekivao da ću te izgubiti dok sam te tražio.
Tijekom noći sam se našao budan i shvatio da to nisam učinio.
Unutar granica slabo osvijetljene sobe, moje bi oči tražile blijedo osvjetljenje.
U mislima sam zamišljao i tebe i nebesko kraljevstvo.
Tijekom dana nalazio bih utjehu gledajući tvoju sliku.
U mislima sam zamišljao kako riječi govora graciozno teku iz tvojih usta.
Tražio bih odsjaj u dubini tvog pogleda.
Čisto da izbrišem sjećanje na onaj melankolični svibanj
Odsutnost zvuka nastavila bi se širiti i obuhvatiti sve.
Svjetiljka emitira treperavo svjetlo, bacajući suptilan sjaj u prostoriju.
Najdraži moj, čeznem za danom kada ćeš me počastiti svojom prisutnošću.
Potpuno sam svjestan da ta želja pripada meni.
Posvuda osjećam tvoju prisutnost, prijatelju.
Svi te mogu vidjeti, osim tvoje majke.
Na suđenje za masakr Uroš Blažić je krajem svibnja prepraćen na Viši sud u Smederevu, vezanih lisicama i zaštitnim pancirima na rukama i nogama.
Neposredno nakon ulaska masovnog ubojice u sudnicu, prostor u kojem su sjedile ožalošćene obitelji ubijene i ranjene djece zahvatila je ogromna navala emocija. Brzim i nekontroliranim razvojem događaja nastao je kaos, zbog čega je situacija u sudnici izmakla kontroli.
Cijelo vrijeme uprtog pogleda u zemlju Uroš Blažić je u pratnji grupe od dvanaest stražara ušao u sudnicu uz oca Radišu, pognute glave.
Kad je Blažić ušao u sudnicu, val emocija zapljusnuo je sedamdesetak prisutnih ozlijeđenih osoba. Ne mogavši se suzdržati, roditelji stradalih ustali su sa svojih mjesta i krenuli prema Blažiću. Ovaj susret obilježio je njihovu početnu interakciju licem u lice s osobom odgovornom za smrt njihove djece, i ne čudi da su njihove emocije uzburkane. Prethodni svjedok je predvidio i potvrdio ovu reakciju.
“Zašto se fokus prosuđivanja pomiče? Što vas je prouzročilo da izgubite prijašnju hrabrost?
S osjećajem hitnosti brzo su reagirali policija i sudska straža, koji su Blažića i njegova oca žustro izveli iz sudnice. Unatoč teretu pancirnih prsluka i vezica na rukama i nogama, neprestano su se osvrtali, uvjeravajući se da ih nitko od ožalošćenih roditelja ne slijedi.
U potresnoj i potresnoj sceni, policija se smjestila na ulazu i spriječila ožalošćene roditelje ubijene djece da izađu iz sudnice dok Blažić nije sigurno otpraćen. Prizor je bio ispunjen ogromnom tugom i tjeskobom. Roditelji su očajnički vikali tražeći da se zna kome se doista sudi. Pozvali su sve da poslušaju zastrašujući broj metaka koji su nemilosrdno ispaljeni na njihovu nevinu djecu. Njihovi su glasovi odzvanjali dirljivim pitanjem: zašto sada nedostaje hrabrosti? Bilo je očito da ih je tuga jedva održala na nogama.
