Zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu! Ovaj dubok i dirljiv citat najbolje opisuje ne samo našu svakodnevnu potragu za srećom, već i snagu koju bolest budi u nama. O tome jasno govori poznata srpska književnica Isidora Bjelica, čiji je život bio simbol neumorne borbe, nade i stalne potrage za lijekom.
Bori se protiv opake bolesti koja joj svakodnevno odnosi dio života, ali i za život, vrijeme, nade i snove. Borila se do posljednjeg daha, borila se kao lavica, hvatala se za svaku slamku. Na putu ozdravljenja, pokušala je sve načine da izliječi svoju lošu sreću. Unatoč vjerovanju da je oporavak moguć, na kraju je izgubila bitku.
Njezina bolest bio je rak jajnika, jedna od najsmrtonosnijih u ovoj strašnoj bolesti, a njezino svjedočanstvo o tome kako je prolazila teške terapije, alternativne metode, razna liječenja i iskustva diljem svijeta postala je inspiracija mnogima.
Isidora je prošla preko 120 alternativnih terapija o kojima otvoreno govori, nadajući se da će podijeliti svoja iskustva i lekcije naučene tijekom svoje borbe. Svojim iskustvima željela je istinito dočarati iskustvo svih koji se susreću s kobnom dijagnozom i imaju samo jednu želju: ozdraviti, preživjeti.
Nakon svih ovih tretmana, Isidora je odlučila napraviti seriju koja će sabrati njezina iskustva, od onih najgorih do najtragičnijih, i prikazati stvarnost onoga što je doživjela. “Bit će to tragikomična priča o tome što čovjek koji čeka smrtnu kaznu pokušava učiniti, pronaći lijek za rak diljem svijeta”, rekla je. Dodala je kako nikada nije srela nikoga tko je isprobao toliko terapija kao ona, a kroz sve što je prolazila kao da je postojao glas nade koji joj je govorio: “Tko kuca, otvorit će mu se. .“
Doista, kroz sve te strašne i zanimljive situacije nije gubila nadu. Isidora priča kako ju je južnoamerički šaman umotao u travu i stavio u ledenu vodu ili kako je posjetila poznatog tibetanskog liječnika pri čemu je taksi udario kravu pa su umalo linčovani. “Također su me zakopali u zemlju u uvjerenju da magnetska polja mogu izliječiti rak”, rekla je Isidora, opisujući to kao jedan od svojih brojnih neobičnih i bizarnih tretmana.
Isidora se prisjeća i švicarske klinike u kojoj se liječila, a ispostavilo se da je scijentološka, iako je primila liječničku pomoć te je čak bila obučena da je izbjegnu čipirati izvanzemaljci u trenutku smrti. Ta su je iskustva duboko potresla, ali nije odustala. Drugi susret bio je sa srpskim novinarom koji ju je povezao s ruskim znanstvenikom, što je bilo još čudnije jer se pokazalo da je znanstvenik seksualni manijak i psihopat, a ne netko tko bi joj mogao pomoći.
Isidora je željela prenijeti istinu kroz svoje iskustvo: da je osoba bez nade koja nema što tražiti osim iskušenja i iscjeljenja. Naposljetku, kroz iskustva s nadriliječnicima, šamanima, egzorcistima i pseudoznanstvenicima zaključio je da je smijeh, pa i vlastito mučenje, najjači lijek.
