Internet je ovih dana prepun osuda za djevojku koja se, kako se tvrdi, nije pojavila na vlastitom vjenčanju, ostavivši mladoženju da je četiri sata čeka pred matičarem.

Kada se mlada ne pojavi: Slučaj koji je podijelio javnost i podsjetio nas na snagu empatije

U vreme kada društvene mreže brzinom svetlosti prenose informacije, jedna vijest je ovih dana posebno uzburkala region – djevojka koja se navodno nije pojavila na sopstvenom vjenčanju, ostavivši mladoženju pred matičarem u potpunoj neizvjesnosti. Četiri duga sata, okružen gostima i pogledima punim pitanja, muškarac je čekao svoju buduću suprugu koja se, kako se tvrdi, nije pojavila. Ono što je uslijedilo nije bila samo lavina emocija, već i žestoka bujica osuda, ismijavanja i kolektivnog gađenja prema osobi koja u tom trenutku nije mogla ni da se brani.

Na mrežama su počeli da se šire komentari, snimci, memovi, pa čak i satirični statusi. Svi su, čini se, odjednom postali sudije, spremni da jednim klikom i bez imalo informacija presude – kriv/a je! Međutim, u tom moru osuđujućih glasova, pojavila se i jedna drugačija perspektiva. Oglasila se Raza Čolaković, autorka i motivatorka poznata po svom razumu, iskrenosti i empatičnom tonu, i stala – vjerovali ili ne – u odbranu djevojke koju je internet već razapeo.

Društvo brzih osuda i sporog razumevanja

Raza svoju objavu započinje pitanjem koje bi svako trebalo sebi da postavi prije nego što stisne “objavi”:

“Vidim da svi skaču da je ‘razapnu’ bez da znaju šta se stvarno dogodilo. A hajmo malo stati i disati. Da li iko od nas zna pravu pozadinu?“

Ovo pitanje nije samo retoričko. To je poziv na razmišljanje, upozorenje na to kako smo kao društvo skloni da automatski reagujemo, bez pokušaja da razumijemo pozadinu događaja. Kada vidimo samo jedan kadar iz nečijeg života, često zaboravimo da postoji čitav film iza toga. Film koji možda nikada nećemo imati priliku da pogledamo.

U tom smislu, Raza postavlja vrlo važnu poentu: ništa nije jednostavno kao što se na prvi pogled čini. Osuda je laka, ali shvatanje zahteva napor, strpljenje i empatiju.

Empatija za mladoženju – ali i razumijevanje za mladu

Raza ne pokušava da umanji bol mladoženje, što je posebno važno istaći. Ona priznaje da je situacija veoma teška i da ostavljenost pred matičarem mora da boli. U njenim rečima oseća se istinska empatija:

“Naravno da je bolno – čekati satima, vjerovati do zadnjeg trenutka, nadati se, a onda ostati sam… To boli. I nema opravdanja za nečiju tugu, jer je stvarna.“

Ipak, ona istovremeno podsjeća da emocija jednog čovjeka ne može biti razlog za javno linčovanje drugog, pogotovo kada ne znamo cijelu priču.

Mogući razlozi koji su doveli do izostanka mlade:

U nastavku objave, Raza donosi niz mogućih razloga koji bi mogli objasniti ponašanje mlade. U njenim riječima ne leži tvrdnja da zna šta se desilo – već poziv na širu perspektivu:

• Možda je doživjela napad panike.

• Možda je u posljednjem trenutku vidjela nešto što ju je uznemirilo.

• Možda se iznenada razboljela.

• Možda je saznala nešto što joj je slomilo srce.

• Možda je jednostavno shvatila da ne može da kaže „da“.

“I to je, koliko god bolno bilo, najiskreniji mogući čin“, naglašava Raza.

Ovdje dolazimo do ključnog trenutka poruke: brak nije forma, ni fotografija, ni broj gostiju. Brak je obećanje. Ako neko duboko u sebi osjeti da to obećanje ne može dati iskreno – da li je veća greška reći „da“ iz straha, ili povući se u poslednjem trenutku, ma koliko to izgledalo surovo?

O štetnosti kolektivne osude

Kroz istoriju, društva su imala potrebu da pronađu „krivca“ i da ga javno osude – ponekad i simbolično „kazne“. Danas to radimo na mrežama. Klikom, lajkom, deljenjem, ostavljanjem pogrdnog komentara. Zaboravljamo da su ti ljudi – ljudi od krvi i mesa, sa emocijama, strahovima, traumama.

Raza Čolaković ne brani konkretan čin – ona brani pravo svakog čovjeka na grešku, na okolnost, na razlog. Brani mogućnost da je priča složenija nego što mediji i komentatori žele da prikažu.

“Brak se gradi na istini. Ako je osjetila da ne može da ga izgradi iskreno, onda je uradila ono što je, za oboje, na kraju – ispravno.“

Ova rečenica predstavlja srž cele poruke. Nema garancije da će ljubav preživeti brak. Ali ako brak počne bez istine, gotovo je sigurno da neće.

Savremeni pritisak i mentalno zdravlje

Ne treba zanemariti ni psiho-socijalne pritiske pod kojima se mladi danas nalaze, pogotovo žene. Očekuje se da sve bude savršeno: haljina, dekoracija, ponašanje, čak i emocije. Sumnja nije dozvoljena. Ako osjećaš nelagodu pred brak – budi tiha. Ako si zbunjena – to će proći. Ako želiš da odustaneš – kasno je.

Ovakav način razmišljanja opasan je i za pojedince i za odnose. Možda upravo zato sve više ljudi završava u toksičnim vezama, razvodima i emotivnim lomovima, jer nisu poslušali unutrašnji glas na vreme.

Raza svojim stavom poručuje:

Iskrenost u najgorem trenutku bolja je od laži u „najlepšem“.

Priča o mladoj koja se nije pojavila na sopstvenom vjenčanju nije samo viralna vijest – ona je zrcalo društva. Ona otkriva koliko brzo donosimo zaključke, kako malo znamo o onome što komentarišemo, i koliko malo saosećanja imamo kada je najpotrebnije.

Raza Čolaković nas uči da je empatija moć, da je razumijevanje veće od osuđivanja i da je istina – koliko god bila neugodna – uvijek vrijednija od laži iz pristojnosti.

Zato sljedeći put kada se zateknemo da komentarišemo tuđe izbore, pitajmo se:

• Da li znam cijelu priču?

• Da li bih volio/voljela da se ovako govori o meni?

• Da li mogu da izaberem razum umjesto sarkazma?

U svijetu brzih osuda, biti empatičan postaje revolucionaran čin. Možda je vrijeme da prestanemo da „razapinjemo“, i da počnemo da slušamo.