Biografija dramaturga Željka Hubača puna je šarmantnih anegdota i intrigantnih detalja. Prema intervjuu za “Ruske vijesti”, ova osoba ima jedinstveno podrijetlo i iskustvo rasta. Majka im je muslimanka, a otac Hrvat, a primarni skrbnici su im Čehinja i Srpkinja. Tečno govore srpsko-hrvatski i trenutno žive u Srbiji, gdje se snažno identificiraju kao Srbi.
Pojedinac je primijetio da njegov osobni identitet nije vezan za određenu vjeru ili nacionalnost, već za ljude koji su imali dubok utjecaj na njegov život. Značajno je da su njihovi izvorni rodni listovi sadržavali samo ime njihove majke, ostavljajući očiglednu prazninu na mjestu gdje se trebalo pojaviti ime njihova oca. Drugim riječima, njihov datum rođenja je 19. srpnja 1967. godine.
Moja jedina obiteljska veza je s obitelji Hubac, konkretno Žižom i Velđom, koje od milja zovem roditeljima. Oni su osnova mog postojanja. Otkrivanje istine o mom posvojenju bilo je iskustvo iz djetinjstva koje se odvijalo na prilično neugodan način. S nepunih šest godina, živeći u Leskovcu, napravio sam grešku iz neznanja i kupio ono što sam zvao “svinjski ocat” umjesto vinskog octa. To je izazvalo komešanje gospođe za pultom. Kako bih je izbjegao, odvažio sam se preko granice, ali zaustavio me njen oštar glas: „Požuri mali, mama te našla u smeću!
Sa suzama koje su mi tekle niz lice, požurila sam kući i ispričala majci ovaj uznemirujući događaj. Napeto smo čekali da se otac vrati s posla, a onda su mi otkrili istinu: posvojena sam. Na moje iznenađenje i malu nelagodu, sljedećih sam se nekoliko mjeseci neprestano nalazio uz majku. Kad god je imala nastup, pratio bih je u kazalište i željno gledao njen nastup iza pozornice. Mladoj ženi, majci bebe, zabranjen je povratak u Zenicu s novorođenčetom. Umjesto toga, ostala je u tuzlanskom pozorištu, preuzimajući ulogu konobarice.
Moja biološka majka u Zenici donijela je tešku odluku da ne nastavi trudnoću, što je čovjeka koji me je donio na ovaj svijet (pozorišnog djelatnika u Tuzli) natjeralo da krene na jednotjedno putovanje kako bi pronašla odgovarajući par za moj dom. Nažalost, Zizin i Vilin stan je bio zatvoren na dan njenog dolaska, pa me ostavila na njihovom pragu i brzo otišla.
Do ponedjeljka su Ziza i Vili donijeli dirljivu odluku da mi požele dobrodošlicu u svoje živote, čime je ova nevjerojatna priča završila. Po ulasku u kazalište brzo sam se povezala sa svojim cimerom Batom Putnikom zbog naše zajedničke ljubavi prema umjetnosti. U Nušićevoj predstavi “Doktor” igrala sam Pepicu, a Bata mi je povjeravao razne studentske uloge, a u predstavu je ubacio i dječje uloge kako bih što više vremena pratila mamu Zeliku.
Kao dijete često sam drijemao u garderobi kazališta. Međutim, nastavak umjetničke karijere nije bio moj prvotni plan. Nakon odsluženja vojnog roka odlučio sam da studiram elektroniku na Elektronskoj akademiji u Nišu. Kao jedan od najboljih studenata, uspješno sam upisala treću godinu i konačno se preselila u Beograd sa željom da studiram dramaturgiju.
Nažalost, prvo su me odbili, što je rezultiralo time da sam te godine diplomirao ET i upisao fiziku. Unatoč financijskim poteškoćama, obitelj mi je davala nepokolebljivu podršku. Na kraju sam uspješno završio studij fizike i nekoliko puta pokušao upisati dramski i književni smjer. Napokon, iz trećeg pokušaja, primljen sam, a isti mi je rad kasnije donio cijenjenu nagradu “Curana” na Danu komedije, a deset godina kasnije i diplomu “Večernjih novosti”.
Kao roditelju, jedina želja mi je da moja djeca dobiju isto obrazovanje kao ja. Nakon majčine smrti, otac se preselio u Beograd i naredne tri godine posvetio brizi za unuke Mateja i Saru. Uz njegovu pomoć, moja žena Willie završila je fakultet. Dijelim ove osobne anegdote ne kako bih ispričala svoju životnu priču, već kako bih ilustrirala da sam bila blagoslovljena što sam imala izvanredno djetinjstvo okružena ljudima kojima je stalo do mene. Za one koji razmišljaju o mogućnosti posvajanja, svim srcem ih potičem da slijede ovaj put jer će nedvojbeno pružiti vrlo korisno iskustvo.
