Željko Hubač, dramaturg, ima zadivljujuću biografiju ispunjenu zadivljujućim pričama i zadivljujućim informacijama. U nedavnom intervjuu za “Novosti” Hubač otkriva njihovo neobično porijeklo i odgoj. Uz majku Muslimanku i oca Hrvata, njihove primarne brige bile su Čehinja i Srpkinja. Tečno govore srpsko-hrvatski i trenutno žive u Srbiji, gdje snažno prihvaćaju svoj srpski identitet.
Osoba naglašava da njezin osjećaj sebe nije vezan uz bilo koju određenu vjeru ili nacionalnost, već uz pojedince koji su uvelike utjecali na njihov život. Vrijedno je spomenuti da je njihov izvorni rodni list navodio samo ime njihove majke, ostavljajući primjetan nedostatak tamo gdje je trebalo biti ime njihova oca. Točnije, rođeni su 19.07.1967.
Obitelj Hubač, konkretno Žiža i Vilije, koje od milja zovem roditeljima, moja su jedina obiteljska veza. Oni služe kao temelj mog postojanja. Razotkrivanje istine o mom posvojenju bilo je neugodno iskustvo iz djetinjstva koje se odvijalo na prilično neobičan način. S nepunih šest godina, dok sam boravio u Leskovcu, nevino sam pogriješio i umjesto vinskog octa kupio ono što sam greškom nazvao “svinjski ocat”. To je izazvalo veliku pometnju kod žene za pultom. U pokušaju da joj pobjegnem, impulzivno sam prešao granicu, samo da bi me zaustavio njen prodoran glas koji je uzviknuo: „Požuri, dijete, majka te otkrila u smeću!
Sa suzama koje su mi tekle niz lice, požurila sam kući kako bih podijelila uznemirujući događaj sa svojom majkom. Sa zebnjom smo iščekivali očev dolazak s posla, a onda su mi otkrili istinu: posvojena sam. Na moje potpuno iznenađenje i tračak nelagode, sljedećih sam se mjeseci stalno našao uz majku. Bez greške, kad god je imala nastup, pratio bih je u kazalište, nestrpljivo je promatrajući iz backstagea. Mladoj ženi, koja je bila majka bebe, zabranjen je povratak s novorođenčetom u Zenicu. Umjesto toga, ostala je u tuzlanskom pozorištu, preuzimajući ulogu konobarice.
U Zenici se moja biološka majka našla pred izazovnim izborom nastavka trudnoće. Kao rezultat toga, kazališna sluškinja iz Tuzle, koja je odigrala ključnu ulogu u mom rođenju, poduzela je jednotjednu ekspediciju u potrazi za prikladnim mjestom koje bih nazvao domom. Nažalost, po njezinu dolasku Žižina i Vilijina rezidencija bila je privremeno nedostupna, zbog čega me je morala ostaviti na njihovom pragu prije nego što je odmah otišla.
U ponedjeljak su Žiža i Vili već došli do iskrenog zaključka da će me prigrliti kao dio svojih života, čime su zapravo zaključili ovu izvanrednu priču. Čim sam zakoračila u kazalište, odmah sam se zbližila sa svojim cimerom Batom Putnikom, zahvaljujući našoj zajedničkoj strasti prema umjetnosti. U Nušićevoj drami “Dr” preuzela sam ulogu Pepike, dok mi je Bata povjeravao razne studentske likove, čak mi je dopuštao i dječje uloge u predstavama, a sve u namjeri da što više vremena provodim s moja majka Željka.
U mladosti sam često otkrivao kako tonem u san u garderobi kazališta. Ipak, krenuti putem umjetnosti nije bila moja prvotna namjera. Po završetku vojnog roka, odlučio sam da upišem elektroniku na uglednom Elektronskom fakultetu u Nišu. Priznat zbog svog iznimnog akademskog uspjeha, uspio sam prijeći na treću godinu prije nego što sam se konačno preselio u Beograd s gorućom strašću da se posvetim studiju dramaturgije.
Nažalost, moji početni napori naišli su na odbijenicu, što me navelo da nastavim studij ET-a i istovremeno upišem fiziku tijekom te godine. Iako sam se suočio s financijskim poteškoćama, moja je obitelj ostala nepokolebljiva uz podršku. Naposljetku sam trijumfalno stekao diplomu iz fizike i više puta pokušao dobiti pristup polju dramaturgije. Naposljetku, iz trećeg pokušaja, primljen sam i upravo tom težnjom ću dobiti prestižnu nagradu “Curana” na Danima komedije, a desetljeće kasnije i diplomu “Večernjih novosti”.
Moja jedina želja kao roditelja bila je da svojoj djeci pružim isti odgoj kakav sam ja imala. Otac se nakon smrti majke preselio u Beograd i naredne tri godine posvetio brizi za unuke Mateja i Saru. Uz njegovu pomoć moja supruga Vili uspješno je završila fakultet. Dijelim ove osobne anegdote ne kako bih ulazio u svoju životnu priču, već kako bih oslikao izuzetno djetinjstvo koje sam imao sreću imati, okružen suosjećajnim pojedincima koji su za mene otišli više od toga. Onima koji razmišljaju o mogućnosti posvajanja, svim srcem potičem da krenu na ovo putovanje, jer će nedvojbeno donijeti nevjerojatno ispunjavajuće iskustvo.
