Životna priča Jovanke Ženi Lebl: Od novinarke do simbol otpora
U vremenu kada su riječi imale težinu, a sloboda bila samo iluzija, postojale su žene čije su priče ostale neispričane decenijama. Jedna takva priča pripada Jovanki Ženi Lebl, hrabroj novinarki koja je svojim glasom, iako potisnutim, uspjela da dođe do istine. Njen život, ispunjen patnjom, hrabrošću i nepravdom, postao je simbol borbe protiv represije koja je karakterisala jedno doba. Ova priča nije samo biografija jedne žene, već odražava i povijest jednog vremena, i stoga zaslužuje da bude ispričana u svim svojim detaljima. Ženi je bila novinarka iz Beograda, jevrejskog porijekla, a njen put do slobode bio je ispunjen traumama koje su počele još za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Kao mlada žena, bila je prisiljena na rad u Njemačkoj, gdje je preživjela strahote rata, gubitak porodice i prijatelja, te povratila se u domovinu s nadom u bolju budućnost. Taj povratak bio je ispunjen željom za novim počecima i stvaranjem boljeg svijeta, ali i sa sjećanjem na prošlost koja je ostavila duboke ožiljke. Za nju je novinarstvo bilo više od posla; bilo je to ostvarenje snova, način na koji je mogla da izrazi svoje misli i osjećanja, ali i da zabilježi nepravde koje su je okruživale. Međutim, njen san o slobodnom izražavanju prekinut je jednim naizgled bezazlenim vicem. Vic koji je ispričala kolegi na poslu, a koji se odnosio na tadašnjeg vođu Jugoslavije, mogao je da postane povod za njeno hapšenje. U to vrijeme, granica između humora i političke nekorektnosti bila je izuzetno tanka, a sloboda govora samo daleki san. Ova situacija ilustruje kako su humor i satire često bili podložni cenzuri u totalitarnim režimima, a Ženi je postala meta zbog svoje hrabrosti da se suprotstavi autoritetu.
Naredila su joj dva udbaša, optužujući je za neprijateljstvo prema državi i vođi, i tako je započeo njen put kroz tamnicu i logore, koji će joj promijeniti život zauvijek. Ženi je provela skoro tri godine u različitim zatvorima, uključujući i najzloglasniji Goli otok. Ona nije bila samo još jedan zatvorenik; ona je bila simbol otpora prema sistemu koji je gadio svaku neslaganje. Tokom svojih godina zatvora, prolazila je kroz brutalna ispitivanja i psihološko mučenje, ali nikada nije pristala da potpiše laž. Ova hrabrost i odlučnost da se bori za svoju istinu koštale su je slobode, ali su joj omogućile da sačuva svoju čast. U zatvoru, Ženi je bila izložena svakodnevnom nasilju, a uslovi života su bili neizdrživi. Prehrana je bila oskudna, a zdravlje zatvorenika je često bilo zanemareno. Ove brutalnosti su dodatno učvrstile njen stav i čvrstinu, čineći je još odlučnijom u svojoj borbi protiv represije. Nakon raspada Jugoslavije, Ženi se preselila u Izrael, gdje je konačno pronašla mir. Tamo je odlučila da podijeli svoju priču s drugim ljudima, pišući knjigu pod nazivom “Ljubičica bela”. Ova knjiga nije bila samo autobiografsko štivo; bila je to snažna ispovijest o tome šta znači biti politički zatvorenik u zemlji gdje su riječi mogle nanijeti teške posljedice. Njena knjiga postala je bestseler i otvorila je oči mnogima koji su bili u neznanju o strahotama koje su politički zatvorenici prolazili.
U knjizi, Ženi je otvoreno govorila o svojim iskustvima, ali i o žrtvama koje su drugi podnijeli umjesto nje. Ova djela su bila poziv na buđenje, kako bi se suočili sa istinom o prošlosti i naučili iz nje. U svojoj knjizi, Ženi je iskreno opisivala uslove života u logorima, govoreći o gladi, bolesti i gubitku nade. Jedan od najsnažnijih trenutaka bio je kada je pisala o žudnji za vodom koja je postala simbol života i slobode. Ovaj motiv se ponavlja kroz njenu priču, simbolizirajući ne samo fizičku potrebu, već i duboku unutrašnju borbu za identitet i slobodu. Njena priča nije bila samo o njenoj borbi; ona je predstavljala borbu svih žena koje su trpjele zbog političke represije. Njen glas postao je simbol otpora, a njena hrabrost inspiracija za mnoge. Kroz svoje riječi, Ženi je uspijevala oživjeti sjećanja na iskustva koja su preminula, dajući glas onima koji su ga izgubili. Ženi je preminula 2009. godine u Izraelu, daleko od svoje domovine, ali blizu istine koju je nosila cijeli svoj život. Njene riječi i sjećanja ostali su trajni podsjetnik na vrijeme kada je humor mogao koštati slobodu. Njena priča je opomena koliko je krhka granica između slobode i represije, i koliko je važno govoriti istinu bez obzira na posljedice. Ona ostaje simbol tihog otpora, heroja koji se nije bojao da se bori protiv nepravde i koji je svoju borbu zabilježio za buduće generacije. Sjećanje na Jovanku Ženi Lebl nas podučava da nikada ne smijemo zaboraviti snagu riječi i važnost borbe za pravdu, čak i kada se čini da su šanse protiv nas.
