Sa samo 24 godine, ova mlada žena suočila se s teškom dijagnozom HIV-a koja joj je uzdrmala život do srži. Umjesto da se susteže i potiskuje istinu, hrabro se odlučila suočiti sa svojom situacijom i otvoreno progovoriti o svom stanju. Godine 2000. hrabro je javno priznala svoju dijagnozu, izloživši se potencijalnoj osudi i sramu koji su s njom dolazili.
Za Sandru Mančić heroin je od 12. godine bio svakodnevica. Do svoje tridesete postala je ovisna o intravenoznim injekcijama opasnog narkotika. Sa samo 24 godine suočila se s dijagnozom HIV-a i hrabro to odlučila javno priznati 2000. godine. Danas je Sandra ostala jedina žena na ovom području koja otvoreno govori o svojoj borbi, iako je prošlo sedam godina otkako je ušla u fazu AIDS-a. Suočava se sa samoćom dok razmišlja o kraju svog putovanja, ali ostaje inspiracija kao hrabri Nišlić koji nikada ne odustaje.
“U to vrijeme nisam znao da ću biti ovisnik o drogama, mislio sam da ću se neko vrijeme drogirati, kao u knjizi Naša djeca na kolodvoru Zoo. Sada, gledajući tu djevojčicu, ja sam …katastrofa!Dao bih je u neku ustanovu na preodgoj.Sad bih joj rekao – cudo je sto si ziva i sretna zbog toga jer kako hodas i kuda hodas tvoje postojanje na ovoj planeti nije nimalo normalno.Drogirala sam se s 12 godina,što nije bilo lako – odmah sam se navukla na heroin!Danas nemam djece,ali gledam drugu djecu,gledam djece mojih prijatelja, a bojim se i sebe. To je najiskrenije”, ispričala je Sandra u jednom dahu za UNA TV.
Sve je počelo povremenim konzumiranjem narkotika
Od 12. do 17. godine, kaže, povremeno se drogirala. Rekao je da ga je ponekad uzimao tri dana zaredom, a ponekad nije uzimao ništa tri mjeseca. “Bile su to samo povremene probe i pokoja snimanja. Pokušavao sam šmrkati heroin sve do 8. kolovoza 1994. godine, kada sam intravenski ubrizgao heroin. Sjećam se toga vrlo jasno. Bio sam jako uplašen. Tada sam prvi put osjetio djelovanje heroina. Bio je to slučaj s nekim drugim ljudima”, ispričao je. Ono što ovisnici zovu “bljesak”. Mislila sam da je to početak kraja za mene”, rekla je Sandra nastavljajući svoju životnu ispovijest:
“Pojednostavljeno rečeno, ako uzmemo u obzir moju nebrigu, nemar i neznanje te ovisnost o tome, nisam ni znala da ću postati ovisnica. Ne znam jesam li pazila na bilo što. Prije sam bila dogodilo se usred noći, a mi u krizi nismo imali gotovo nikakvih lijekova, ali nismo imali gdje kupiti šprice i igle, a sjećam se jednom – bili su u niškom institutu, a kontejneri su bili na podu i tamo bile su šprice nagomilane po podu, ali to je bila jako velika šprica, ali to nam nije odgovaralo. Nema problema, bilo kakva igla jer to nismo imali gdje kupiti. Donijeli smo to i skuhali, i sjećam se da je bilo plavozelenu iglu, debelu i dugu, ali mi uopće nismo imali nešto drugo”, rekla je Sandra. “Sa 18 sam bio ovisan o heroinu”
Sve je počelo devedesetih kada je bilo teško doći do bilo čega, a droga je utjecala na nju. Kako je rekla, u početku nije morala kupovati drogu.
Neuropsihijatru je otišla s dvadeset godina, već pateći od teške ovisnosti o opioidima. Odlučila je biti potpuna apstinencija, ali kao što to često biva, nije uspjela prvi put.
“Drogu nisam kupovao u početku, kupio sam je kad sam počeo imati krizu i ovisnost, a to je bilo 1995. godine. Tada sam imao 18 godina i već sam bio ozbiljan narkoman. Sjećam se prvog puta Slomila sam jednu od naušnica su bile zlatne naušnice za djecu.Jednu sam dala svom dečku a druga je ostala kod mene i on i ja smo se drogirali heroinom.Nakon toga zlatni križ s puno zlata i na kraju sam prodala svoju majčinu vjenčani prsten, to je bio pravi problem za kuću”, rekla je Sandra i dodala:
“Tata me vidio kako se drogiram i kad je moj dečko izvadio špricu, ušao je u sobu i vidio špricu u svojoj ruci i kako ju je držao na stolu. Vidio je to i samo zatvorio vrata Ja sam zatvorila vrata i rekao ništa više. Rekao sam – sad me barem vidiš, sad barem znaš. Ups.”
Nikada neće zaboraviti očeve riječi
Umro je i otac, a on je otišao na drugi svijet ne samo znajući da mu je najmlađe dijete ovisnica, nego odmah nakon njegove smrti da je ona HIV pozitivna. Njegove riječi nikada neće biti zaboravljene.
“Rekao mi je što trebam – ne, ne trebaš dijete. Budući da sam zatrudnjela sa 17 godina, on kao skrbnik je morao potpisati pristanak da pobacim i to ga je jako pogodilo .”
Sve se događa vrlo brzo. Droga, ovisnost, hepatitis C, zatvor zbog predoziranja i smrt mladića u njezinoj obitelji, HIV, AIDS. Težak život uzima danak. Nije imala redovite prihode, redovite obroke i struju, ali se probila u zatvoru.
U zatvoru je otkrila da ima sidu
Bila je na pregledu u istražnom zatvoru, liječnik ju je obavijestio, a ona je istupila u javnosti i javno izjavila:
“To su stvari za koje sam trebao dobiti potporu, ali potpuno sam izgubio. Liječnici nikad nisu rekli: ‘Hej, znaš da sada imaš SIDU’. Rekli su nam da se zove CD 4 i da je 350. Izgleda da je doktor otvorio rezultate i rekao “Sandra, CD 4 je 200″. I on i ja smo znali da ovo nije dobro, ovo je već faza AIDS-a. Nikada, barem ne, to nisam čuo od specijalista za zarazne bolesti Rekavši, ” Znaš, Sandra, ti više nemaš HIV, ti imaš SIDU”, rekla je Sandra i nastavila svoju ispovijest:
“Bilo mi je još teže kada sam saznala da sam HIV pozitivna, bila je to šokantna informacija i potpuno neočekivana. Kada se AIDS počeo događati, znala sam to i bila sam spremna na to.”
Heroin je njen najgori neprijatelj od 2005
Njezina bitka s opioidima bila je tegoban put pokušaja i pogrešaka, s recidivima i problemima. Od 2005. heroin joj je najveći neprijatelj. Ali njezina priča, ono kroz što je sve prošla, održava je i daje joj snagu da pomaže drugima.
Pogreške također ostavljaju posljedice, i to ne samo zdravstvene – s njima dolaze osude, odbacivanje, neprihvaćanje, a u jednom trenutku čak se osjećala kao da je društveno potpuno mrtva. Zatim je postala aktivistica, osnovala je svoju nevladinu organizaciju za pomoć i podršku pacijentima i objavila svoju životnu priču.
