Od najranijih trenutaka samosvijesti Sara Gojić (27) svjesna je postojanja starije sestre. Ipak, nikada se nije pružila prilika da je upoznate, uhvatite joj ruku i steknete mudrost o umijeću šminkanja, modnim odabirima i preferiranoj glazbi. Nakon što je u rodilištu primila poražavajuću vijest, majka je obaviještena o bebinoj preranoj smrti. Ipak, dva desetljeća kasnije, Sara i njezina majka naišle su na niz neobičnosti vezanih uz rođenje bebe, što ih je nagnalo da krenu u potragu za lociranjem sada 28-godišnje djevojke.
Kako Sarina priča za Blic, majka ju je rodila u beogradskom rodilištu 23. rujna 1995. Porod je protekao bez ikakvih komplikacija, a novorođenče je stiglo oko 4 sata ujutro. Sve je prošlo dobro, a djevojčica je pravodobno zaplakala.
Nakon poroda medicinska sestra priopći poraznu vijest da je novorođenče preminulo. Važno je napomenuti da tijekom tog razdoblja dojenčad nisu držana u neposrednoj blizini svojih majki koje su bile usred poroda. Zbog toga je Sarina majka svoju kćer uspjela ugledati tek sljedeći dan, otprilike oko 10 sati ujutro. Nažalost, ovo će biti posljednja prilika da ugleda svoju djevojčicu.
Priču za Blic Sara počinje tako što medicinska sestra predstavlja bebu majci, koja se nestrpljivo raspituje kada može da počne da doji. Majka ju je, objašnjavajući da je prvorotkinja, umirila da će morati pričekati dok joj ne dođe mlijeko i savjetovala joj da se ne brine jer će bebe biti nahranjene. Dodatno je spomenula mogućnost da majka vidi svoju bebu nakon ručka. Ovaj događaj zbio se 24. rujna 1995. godine.
Dok je prepričavala niz događaja, majka je ponovo ušla u sobu, da bi je oko 11 sati prekinula sestra koja je tražila zdravstvenu knjižicu.
Sara prepričava šokantne detalje iskustva svoje majke kao izbjeglice. Budući da je podrijetlom iz Republike Srpske, točnije iz Doboja, njezina je majka imala izbjeglički karton koji joj je omogućavao liječenje u Srbiji. Oko 11.30 u sobu je ušao liječnik i priopćio poražavajuću vijest da njezina beba nije preživjela. Majčina reakcija bila je histerična, ali umjesto da joj ponudi utjehu, liječnik ju je bezosjećajno uputio da se smiri, podsjetivši je da ima još trudnica i savjetujući joj da pokupi svoje stvari i preseli se u drugu sobu.
Nakon toga, Sara opisuje početak majčine tjeskobe. Otpraćaju je u kompaktnu komoru u kojoj se nalazi samotni krevet, gdje prima injekcije. Usred izmaglice, njezina se majka može sjetiti samo jedne rečenice.
Prema Sarinim riječima, medicinska sestra ju je tješila nježno je milujući po kosi i uvjeravajući je da će njezina mladost i obećanje buduće djece donijeti pozitivan ishod.
Nakon što je liječnik objavio da je bebino srce navodno prestalo kucati, Sarin otac odmah dolazi na lice mjesta. Umjesto da doživi radost prvog susreta sa svojom kćeri, susreće ga poražavajuća vijest. Shrvan tjeskobom, on očajnički traži objašnjenje i predočen mu je početni prikaz onoga što se dogodilo.
Tog kobnog dana otac je stigao ispunjen iščekivanjem i noseći darove, nestrpljiv da vidi svoju ženu i novorođenče. Međutim, njegova se radost brzo pretvorila u očaj kada je primio poražavajuću vijest. Shrvan golemim stresom, otac je izgubio svijest. Zajedno, on i majka su plakali, srca su im bila teška od tuge. Tražeći odgovore, otac je potražio savjet od liječnika koji je otkrio srceparajuću istinu – bebino krhko srce prestalo je kucati, ostavljajući je beživotno, plavo tijelo koje se nije moglo spasiti. Liječnik je također podijelio sumornu stvarnost da su sva ta dragocjena djeca bila položena u zajedničku grobnicu putem kremiranja. U mladosti moji roditelji, tada mlađi nego što sam ja sada, još uvijek nose teret krivnje, kriveći sebe što nisu reagirali kao danas. Inzistirali bi na viđanju svoje bebe, tražeći potrebnu dokumentaciju za daljnje postupke. Nažalost, tada nisu potpisali nikakve papire za obdukciju ili kremiranje. U očajničkom pokušaju da zaštiti majku od daljnje boli, otac je molio bolničko osoblje da je isprate kroz drugi izlaz, daleko od pogleda majki koje radosno odlaze sa svojom novorođenčadi. Tragično, njegov zahtjev nije uslišen, a majka je ostala u agoniji, sa suzama koje su joj tekle niz lice dok je gledala kako drugi prihvaćaju sreću što donose svoje bebe kući. Ove potresne detalje dijeli mlada djevojka, nudeći uvid u duboku bol koju su njezini roditelji pretrpjeli.
Suprotno liječničkim tvrdnjama, obdukcija je pokazala da je bebina prerana smrt posljedica nerazvijenih plućnih komora. Potaknuti tugom i tjeskobom, Sarini roditelji bili su odlučni otkriti istinu. Nakon srceparajućeg incidenta otputovali su u Sloveniju, napeto iščekujući da im iz Beograda stigne nalaz obdukcije.
Nakon što sam neko vrijeme boravio u Ljubljani, moja je obitelj zatražila obdukcijski nalaz za moju umrlu sestričnu. Međutim, trebalo je šest mjeseci da moja teta konačno dobije izvještaj. U dokumentu je jednostavno navedeno da su bebine plućne komore bile nedovoljno razvijene, što je dovelo do nesretne smrti. Nedostajao je bilo kakav službeni pečat ili indosament, što se činilo krajnje neprofesionalnim. U pokušaju da razjasni, moja je majka nalaz odnijela liječniku u Ljubljanu na pregled. Liječnik se nasmijao, rekavši da nalazi obdukcije nisu značajni i da bi ih trebalo ponoviti. Godine su prolazile, a moja majka još uvijek nosi teret krivnje što nije tražila da vidi bebu. Vjeruje da bi je, da je ugledala dijete, prepoznala, unatoč njezinoj smrti. Te emocije dijeli i Sara, koja prepričava ovu priču.
Dva desetljeća kasnije, roditelji dolaze do zapanjujuće spoznaje da njihovo dijete posjeduje identifikacijski broj. Unatoč vremenu koje je prošlo, Sarina majka donosi hrabru odluku obratiti se srpskoj udruzi roditelja. Na njihovoj web stranici otkriva vodič koji opisuje korake za dobivanje potrebnih dokumenata za roditelje koji sumnjaju da im je dijete oteto. Od tog trenutka dalje se odvija niz događaja koji razotkrivaju mnoštvo nepravilnosti s kojima se Gojići moraju suočiti.
Sara objašnjava da su njezini roditelji išli istim putem, dostavljajući brojne pakete na razne lokacije u Beogradu, samo da bi otkrili nepodudarnosti. Rođena je djevojčica i dodijeljen joj je poseban identifikacijski broj. Koliko Sara razumije, ovaj se identifikacijski broj ne može dodijeliti osobi bez imena. Nažalost, njezina sestra nikad nije dobila priliku nazvati se Maja. Umjesto toga, upisan je nekakav registarski broj, koji roditelji nestale djece nazivaju sintetičkim brojem.
U početku je, prema službenim zapisima, bebina smrt dokumentirana kao da se dogodila prije njezina stvarnog rođenja. Unatoč tome, nakon daljnjeg zadubljivanja u istragu u vezi sa Sarinim bratom i sestrom, postalo je očito da je dodijeljeni matični broj odgovarao muškarcu, a ne ženi. Nadalje, zabilježeni datum smrti djeteta prethodio je datumu rođenja.
Nakon unakrsnog referenciranja broja u našoj bazi podataka, utvrdili smo da on uopće ne postoji. Prema smrtovnici stoji da je muškarac preminuo, ali i nesretna okolnost da je beba preminula prije rođenja. Ispravan redoslijed unosa trebao je biti datum rođenja djeteta nakon kojeg slijedi datum smrti. No, u ovom matičnom registru prvo je upisan datum bebine smrti. Dokazi su jasni kao dan – 18. rujna 1995. godine u maticu je upisan upis smrti djeteta, a tek onda 23. rujna 1995. godine upis u maticu rođenih kojim je rođeno dijete”, rekla je. objašnjava.
Slično, nedosljednosti se mogu pronaći unutar groblja. Naime, nedostaje dokumentacija da je dijete pokopano pod prezimenom Gojić.
Prema PUK-u, nedostaju informacije o djetetu Gojić koje je preminulo 24. rujna 1995. godine u beogradskom rodilištu. Nejasno je je li dijete doista pokopano na označenom groblju. Još jedno odstupanje nastaje kada se izjava liječnika uspoređuje sa službenim dokumentima. Liječnik je majku obavijestio o smrti djeteta između 11.20 i 12.00 sati, dok je u zapisniku navedeno da je smrt nastupila u 12.30 sati. Nadalje, obdukcijski nalaz lažno navodi da je beba rođena prerano, a zapravo je beba rođena na vrijeme.
Unatoč razornom gubitku dviju sestara zbog teške bolesti, Sara je dala svečani zavjet sebi i svojim roditeljima da nikada neće odustati od pronalaska nestalog brata ili sestre. Zajednica Gojića ujedinjena je u potrazi za pravdom, žudeći da otkriju gdje se nalazi mlada djevojka kojoj je uskraćena prilika da je zagrle, otprate u park i proslave na maturi.
Nažalost, Sara ne samo da je doživjela gubitak sestre koju nikada nije imala priliku upoznati, već je pretrpjela i srceparajući odlazak dvoje mlađe braće i sestara. Tragično, oboje su bili pogođeni rijetkom i degenerativnom bolešću, naposljetku su podlegli njezinim učincima. Sara priznaje da još uvijek nije sigurna koje bi riječi izgovorila kada bi se ponovno susrela sa svojom sestrom, ali jedna stvar u kojoj je odlučna jest njezina nepokolebljiva odlučnost da nastavi potragu za njom.
