Sead Bihorac poručio: „Umrlom ne treba pjesma, nego dova“

Humanitarac Sead Bihorac iz Novog Pazara izazvao je jake reakcije javnosti objavom u kojoj je poručio da, za razliku od tradicionalnog izražavanja tuge kroz pjesmu, umrlom treba dova — molitva i sjećanje bez pompama.

Glas koji poziva na tišinu umesto pjesme

U savremenom društvu, gdje se bol i tuga često izražavaju kroz javne manifestacije, riječi jednog čovjeka iz Novog Pazara uzdrmale su brojne rasprave. Humanitarac Sead Bihorac, poznat po svojoj skromnosti i posvećenosti pomaganju drugima, izazvao je burne reakcije nakon što je na društvenim mrežama objavio poruku u kojoj je istakao da umrlima nije potrebna pjesma – već dova. Ova jednostavna, ali duboka misao, pokrenula je pitanje o tome kako savremeni čovjek doživljava smrt, sjećanje i poštovanje prema onima koji su napustili ovaj svijet.

Njegove riječi, iako kratke, odjeknule su poput poziva na razmišljanje: da li smo kao društvo zaboravili suštinu tuge i pretvorili je u javni događaj? Bihorac se zapitao da li je iskrena molitva izgubila značaj pred bučnim koncertima i manifestacijama koje često više služe živima nego mrtvima. Njegova objava, iako jednostavna u formi, otvorila je duboku raspravu o granici između vjere, tradicije i kulture.

 Odjek riječi “Ne treba pjesma, nego dova”

Poruka i njen kontekst

U svojoj objavi, Sead Bihorac je poručio:

“Braćo i sestre, čujem da neki žele praviti skup i pjevati u čast Halida Bešlića. Zapamtimo — umrlom ne treba pjesma, nego dova. Ko voli umrlog, neka uputi dovu Allahu za njega, a ne da pravi muzičke skupove.”

Ovim riječima, Bihorac nije želio osporiti emociju ili potrebu ljudi da iskažu poštovanje, već da ukaže na razliku između duhovne i svjetovne tuge. Po njemu, iskrena dova predstavlja najčistiji oblik sjećanja, dok pjesma, koliko god emotivna bila, može lako da postane površna – ako je izrečena više radi forme nego radi srca.

Religijski ugao njegovog stava

U islamskom učenju, dova zauzima posebno mjesto. Ona nije samo molitva, već čin povezanosti čovjeka s njegovim Stvoriteljem. Kada neko umre, najplemenitiji dar koji mu živi mogu pružiti jeste upravo dova – tihi razgovor s Bogom u kojem se moli za oprost, milost i spokoj duše.

Bihorac je podsjetio da Islam ne podstiče veličanje ljudi kroz muziku, pjesmu ili svjetovne proslave, već kroz dobra djela i pokornost Allahu. Zato je njegova poruka upućena zajednici bila i duhovni podsjetnik: ako želimo iskreno rahmet umrloj osobi – učinimo to u džamiji, a ne na koncertu.

Prema njegovom mišljenju, tišina i molitva nose više dubine nego bilo koji aplauz ili nota. Na taj način, on je želio da skrene pažnju da se duhovnost ne može mjeriti količinom buke, već intenzitetom iskrenosti u srcu.

Reakcije javnosti – podijeljena mišljenja

Bihorčeva objava izazvala je snažne reakcije širom društvenih mreža. Jedan dio javnosti ga je podržao, smatrajući da je njegova poruka autentična, jednostavna i prožeta vjerom. Ti komentatori su isticali da je dova najuzvišeniji oblik poštovanja prema pokojniku i da su spektakularne manifestacije često u suprotnosti s duhom skromnosti i smirenosti koje smrt zahtijeva.

S druge strane, drugi dio publike ocijenio je njegov istup kao previše strog i isključiv. Za njih, pjesma nije samo muzički čin, već i kulturni izraz tuge, nostalgije i poštovanja. Oni smatraju da je moguće da se kroz umjetnost oda počast preminulom – jer umjetnost, po svojoj prirodi, nosi emociju i povezuje ljude.

Dakle, nastala je jasna dihotomija:

• Jedni su branili duhovnost i skromnost, pozivajući se na religijske principe.

• Drugi su isticali kulturnu tradiciju i slobodu izražavanja kao dio ljudskog identiteta.

Ta rasprava otkrila je duboku dilemu savremenog čovjeka: da li je sjećanje na umrle čin vjere, kulture ili emocije?

Šira simbolika poruke

U suštini, poruka “Ne treba pjesma, nego dova” nadilazi pojedinačan slučaj. Ona je simbol sukoba između tradicionalnog i modernog shvatanja tuge. U vremenu kada društvene mreže i javni događaji često preuzimaju ulogu izražavanja osjećanja, Bihorac je podsjetio da istinska emocija ne traži publiku.

Ova misao podseća na to da smrt nije scena, već tišina – trenutak introspekcije i molitve. Dok mnogi danas smatraju da pjesma može biti izraz poštovanja, Bihorac upozorava da se time lako prelazi granica između iskrenog sjećanja i površnog rituala.

Njegov stav se može sagledati i kao kritika savremenog društva, koje često komercijalizuje i najsvetije trenutke ljudskog života – uključujući i smrt.

Duhovna i kulturna dimenzija tuge

U tradicionalnim zajednicama, tuga je bila intiman čin. Ljudi su u tišini molili, dijelili sjećanja i pružali jedni drugima podršku. Danas, međutim, tuga se često izražava javno – putem objava, koncerata, pa čak i medijskih događaja. Bihorčeva poruka poziva da se vratimo unutrašnjem doživljaju tuge, gdje emocija postaje molitva, a ne performans.

U tom kontekstu, njegovo mišljenje nije samo vjerski stav, već i etička poruka:

• Da se bol ne pokazuje, već doživljava.

• Da se umrli ne veličaju kroz svjetlost reflektora, već kroz svjetlost dove.

• Da iskreno sjećanje ne traži aplauz, već mir duše.

Ovakav pogled na smrt i sjećanje otvara prostor za dublje razumijevanje odnosa između vjere, kulture i individualnog izraza.

Primjeri sličnih rasprava u društvu

Slučaj Bihorca nije usamljen. I ranije su se u regionu pojavljivale rasprave o tome da li je prikladno da se javne osobe obilježavaju kroz pjesmu, koncerte ili kulturne manifestacije. Neki smatraju da je to prirodan način kolektivnog sjećanja, dok drugi upozoravaju da se takvi događaji često udaljavaju od suštine poštovanja i prelaze u formu zabave.

Ono što izdvaja Bihorca jeste iskrenost i neposrednost njegovih riječi. On nije govorio iz pozicije autoriteta, već iz pozicije čovjeka koji vjeruje da najveći čin ljubavi prema umrloj osobi nije aplauz – već tiha molitva koja se ne čuje, ali se osjeća.

 Tiha snaga dove i smisao istinske tuge

Kada se prašina komentara slegla, ostala je suštinska poruka: tuga nije pozornica, već sveti trenutak povezanosti sa Stvoriteljem i uspomenom na umrle.

Poruke poput Bihorčeve podsjećaju nas da vrijednost sjećanja ne mjerimo količinom ljudi koji dođu na koncert, već brojem iskrenih dova upućenih iz srca. On nas poziva da preispitamo sopstveni odnos prema smrti i poštovanju:

• Da li tugujemo iskreno, ili zato što “tako treba”?

• Da li se molimo tiho, ili govorimo glasno da bi nas drugi čuli?

• Da li zaista razumijemo smisao oproštaja, ili ga samo oblačimo u oblike koji su društveno prihvaćeni?

Bihorčeva poruka, koliko god izazvala kontroverze, ima duboku pouku: u vremenu buke, najglasnija je tišina molitve.

Na kraju, njegov apel nije zabrana pjesme, već poziv na autentičnost. On nas podseća da je najveći izraz ljubavi prema umrlima upravo dova – skromna, čista i iskrena. U svijetu u kojem se sve više izražavamo spolja, Bihorac nas uči da ponekad najdublja emocija ne traži note, već tiho “Amin”.