Smrt legendarnog pjevača Halida Bešlića potresla je cijelu regiju, a društvene mreže ovih dana preplavljene su porukama tuge, sjećanja i oproštaja. Međutim, u moru emotivnih objava, posebnu pažnju izazvao je stav šejha Fuada Abdullaha Seferagića, koji je na svom profilu objavio dugačak tekst u kojem je kritikovao način na koji javnost reaguje na odlazak estradnih umjetnika.
Kolektivna tuga i reakcije koje prelaze granice
Vest o smrti legendarnog pjevača Halida Bešlića snažno je odjeknula širom regiona, izazvavši talas emocija, tuge i sećanja. Društvene mreže preplavile su poruke fanova, prijatelja i kolega koji su se oprostili od čoveka čije su pesme decenijama pratili mnoge generacije. Međutim, dok su jedni u Bešliću videli simbol narodne muzike i iskrene emocije, drugi su ukazivali na opasnost od pretvaranja estradnih ličnosti u idole, što, po mišljenju pojedinih verskih autoriteta, prelazi granice dopuštenog.
U tom kontekstu posebno je odjeknula objava šejha Fuada Abdullaha Seferagića, koji je na svom profilu podelio opširno mišljenje o načinu na koji javnost reaguje na smrt poznatih umetnika. Njegove reči nisu bile samo komentar, već i oštra kritika društvenih pojava koje, po njegovom tumačenju, otkrivaju dublji problem u razumevanju vere i identiteta u savremenom društvu.
Kritika idolopoklonstva i “kulta ličnosti”
Šejh Seferagić je u svojoj poruci istakao da je smrt Halida Bešlića, kao i reakcije koje su usledile, pokazala moć društvenih mreža u stvaranju slike o pojedincima — često iskrivljene i preuveličane. Prema njegovim rečima, današnje digitalno okruženje omogućava da se pojedinci uzdignu na nivo gotovo mitskih figura, čime se, kako on smatra, stvara kult ličnosti koji je opasan po verske i moralne temelje zajednice.
On naglašava da se društvo nalazi u stanju u kojem se granice vere sve češće brišu, a da mnogi, koji bi trebalo da budu čuvari tih granica, ostaju pasivni. Posebno oštro je ukazao na ćutanje verskih autoriteta, navodeći da je njihova dužnost da javno razjasne islamski stav prema idolizaciji umetnika i pogrešnom poistovećivanju vere sa estradnim izrazom.
Seferagić prepoznaje više razloga za to ćutanje, pa ih navodi u nekoliko kategorija:
-
Jedni ćute jer smatraju da ih se takve teme ne tiču.
-
Drugi ćute jer ne smeju da se oglase dok ne dobiju “odobrenje” od svojih nadređenih.
-
Treći ćute iz straha da ne izgube podršku naroda koji, po njegovom mišljenju, pogrešno tumači veru.
-
Četvrti ćute jer su sami doprineli miješanju vjere i estrade — pozivajući pjevače na vjerske manifestacije, mevlude i bajramske koncerte.
-
Peti ćute kako se ne bi zamerili svojim fanovima i gledaocima na društvenim mrežama.
Nakon tog niza primedbi, šejh ističe: “Ja neću ćutati.”
Time jasno poručuje da, iako se mnogi ustručavaju od javnog iznošenja stavova, on smatra svojom obavezom da ukaže na ono što vidi kao ozbiljno duhovno skretanje.
Vjera, moral i granice dozvoljenog
Seferagić navodi da se u javnosti često stvara slika o pjevačima koja je, po njegovom tumačenju, pretjerano idealizovana. On upozorava da bi se moglo desiti da svaki put kada umre poznat estradni umjetnik, društvo reaguje po istom obrascu: emocionalno uzdizanje, javni rituali tugovanja i glorifikacija lika i dela pokojnika do nivoa gotovo svetosti.
On se pita — da li će, ovim tempom, društvo početi da veruje da su grobovi pjevača sveta mesta, da će ih posjećivati s poštovanjem kao što se nekada posjećuju mezarja velikih duhovnjaka? Takvo ponašanje, smatra on, vodi u idolopoklonstvo, što je u islamu strogo zabranjeno.
Šejh takođe izražava sumnju prema načinu na koji se koriste društvene mreže u tim trenucima. “Očekujem da će se uskoro dijeliti slike rahmetlije iz džamije, sa hadža ili umre, kako bi se dodatno stvorila iluzija o njegovoj duhovnoj veličini”, navodi Seferagić ironično, ukazujući na hipokriziju i površnost digitalnog izražavanja tuge.
On priznaje da je humanitarni angažman estradnih umjetnika vrijedan pohvale, ali istovremeno upozorava da dobročinstvo ne može opravdati ono što je po vjerskim propisima zabranjeno. U ilustrativnom poređenju, koristi narodnu izreku: “Ne mere krme u kurban”, čime želi reći da niti dobro delo ne može promijeniti prirodu onoga što je suštinski zabranjeno.
Muzika i islamski stav
U najkontroverznijem dijelu svoje objave, Seferagić tvrdi da je, prema islamskom učenju, muzika zabranjena (haram), i to po konsenzusu svih islamskih pravnih škola i učenjaka. On smatra da je biti pjevač ne samo pogrešno zanimanje u duhovnom smislu, već i veliki grijeh, jer pjesma i muzika, kako navodi, odvraćaju ljude od Boga i stvaraju duhovnu obmanu.
Šejh ide korak dalje tvrdeći da je muzika “vid sihra i opsihiravanja”, odnosno da djeluje poput čarolije koja zavodi dušu i udaljava je od istine. Ovaj stav izazvao je brojne reakcije, jer se suprotstavlja mišljenju mnogih koji smatraju da muzika može biti izraz emocije, kulture i zajedništva, a ne nužno grijeh.
Pravi heroji i moralni uzori
U kontrastu prema estradnim umjetnicima, Seferagić ističe da pravi heroji ne dolaze sa bine, već iz svakodnevnog života. Kao uzore navodi:
-
Borci koji su se žrtvovali za domovinu i narod.
-
Ljekare i učitelje, koji nesebično služe zajednici.
-
Rudare, profesore, novinare i penzionere koji poštenim radom doprinose društvu.
-
Porodične ljude, koji čuvaju moralne vrijednosti i nastoje da svoje najbliže izvedu na pravi put.
On ističe da su to ljudi koji ne traže slavu, ne pojavljuju se u medijima, ali svojim djelima svakodnevno potvrđuju ono što vjera propisuje – skromnost, poštenje i trud.
Upozorenje i poruka zajednici
Šejh Seferagić na kraju poziva vernike da ograniče vreme provedeno na društvenim mrežama dok traje „halabuka“ oko smrti pjevača. Smatra da masovno izražavanje emocija, često bez razmišljanja, može dovesti do kolektivnog zastranjivanja i gubitka duhovne orijentacije.
Njegove završne reči nose ton lične odgovornosti i moralne odlučnosti: “Ja rekoh svoje, Allah mi je svjedok, meleki i vjernici.”
Time jasno stavlja do znanja da govori iz uverenja, ne iz želje da provocira. On završava dovom, moleći Boga da “uputi i učvrsti u uputi sve vjernike”, ističući da je njegov motiv isključivo vjerski.
Sukob emocija i vjerskog stava
Ovaj slučaj, i reakcija šejha Seferagića na smrt Halida Bešlića, pokazuje duboku napetost između emotivne reakcije javnosti i strogo verskog tumačenja moralnih granica. Dok većina ljudi iskazuje tugu iz poštovanja prema umjetniku koji je obeležio njihove živote, Seferagić vidi u toj emociji opasnost od idolopoklonstva i gubitka suštine vjere.
Njegove reči otvaraju širu raspravu o ulogi umjetnosti, muzike i javnih ličnosti u savremenom muslimanskom društvu. Da li je moguće izraziti poštovanje prema umjetniku, a da se ne pređe granica između divljenja i idolizacije? I gdje se povlači linija između kulturnog naslijeđa i vjerskog učenja?
Bez obzira na to da li se neko slaže ili ne s njegovim stavovima, Seferagićev tekst je izazvao snažnu reakciju jer pogađa u srž pitanja koja nadilaze pojedinačne slučajeve. On ne govori samo o Halidu Bešliću, već o cijelom fenomenu kolektivnog obožavanja javnih ličnosti i o tome kako mediji, mreže i emocije oblikuju naše razumevanje vere, identiteta i moralnih vrednosti.
Na kraju, poruka šejha može se shvatiti i kao poziv na samopreispitivanje – da svako od nas razmisli šta zapravo slavi, koga uzdiže i čemu daje duhovni značaj. U vremenu kada se granice između svetog i svjetovnog sve više brišu, njegova objava predstavlja podsjetnik da je duhovna opreznost i dalje temelj svake vjere.
