Početkom devedesetih Željko Ražnatović Arkan zauzimao je istaknutu poziciju u mafijaškom klanu. Jedini rival koji mu je potencijalno prijetio bio je Zemunski klan, s kojim je Arkan održavao relativno prijateljske odnose. Trenutno raspravljamo o jednom od njegovih strašnih protivnika, s kojim je vodio nemilosrdnu borbu do svojih posljednjih trenutaka.
U mafiji postoji neizgovoreno pravilo koje nalaže da ubojica prvi izrazi sućut.
Prvi kontakt između Zorana Uskokovića Skole, šefa Milijakove kriminalne skupine, i Svetlane Ražnatović inicirao je on, iako je bila pomno praćena kao značajna zabrinjavajuća osoba. Međutim, njegova je sudbina konačno zapečaćena samo dva mjeseca kasnije. To se dogodilo kao rezultat intervjua koji je dao novinama, što je učinkovito iskorijenilo sve dugotrajne sumnje oko njega.
Nakon tragičnog događaja u “Interkontinentalu” 15. siječnja 2000., gdje je nemilosrdno iskorijenjen visoko cijenjeni zapovjednik Srpske dobrovoljačke garde Željko Ražnatović Arkan, zajedno sa svojim odanim sljedbenicima Milenkom Mandićem i Draganom Garićem, zločinačko podzemlje zavladalo je potpunim rasulom. Obuzeti gorućim bijesom i neutaživom željom za odmazdom, Arkanovi vjerni drugovi bili su natjerani da krenu u pohod namjernih ubojstava po užurbanim ulicama Beograda. Ipak, nakon Arkanove smrti, underground scena u Beogradu bila je daleko od idilične i ugodne.
Među brojnim imenima koja su se pojavila, jedno je plijenilo pažnju svih – Zoran Uskoković Skole. S akutnom sviješću o neposrednoj opasnosti, Skole, poznat po iznimnoj prisebnosti, strateškom umijeću i nepokolebljivoj želji za odmazdom, počinio je tešku pogrešku u nastojanju da se zaštiti – izgovorio je zabranjene riječi!
Tijekom intervjua, Skole je odlučno pobijao bilo kakvu povezanost s Arkanovim ubojstvom i odbacio sugestije da su ti navodi utjecali na njegove osobne i poslovne napore.
Uskokovićeva sudbina bila je zapečaćena kada je Skole, u pogrešnom pokušaju povratka naklonosti javnosti, izgovorio riječi koje su ga na kraju stajale života. Iako su Arkanovi osvetnici i prije toga pokazivali kolebanje, ta je zlosretna izjava zapečatila Uskokovićevu sudbinu.
Skole je u intervjuu oštro negirao bilo kakvu povezanost s ubojstvom Arkana i odbacio navode da su te optužbe imale bilo kakav utjecaj na njegove osobne i poslovne napore. Naglasio je da je on bio prvi koji je iskazao svoje simpatije Svetlani Ceci Ražnatović, Arkanovoj udovici. No, propustio je priznati ključno neizgovoreno pravilo unutar srpskog podzemlja: pojedinac koji je odgovoran za smrt žrtve, bilo izravnim sudjelovanjem ili zapovijedanjem, je onaj koji daje najrazrađeniju počast i izraze sućuti.
Tijekom nedavnog intervjua koji je održan prije otprilike šest tjedana, Skole je govorio o svojoj bliskoj povezanosti s Arkanom i njihovim zajedničkim poslovnim pothvatima, posebno u području nogometa. Cijeli grad Beograd dobro je znao za njihova zajednička ulaganja u perspektivne igrače i njihovu suradnju na raznim drugim projektima. Skole je veliki naglasak stavio na njihovo čvrsto prijateljstvo, istaknuvši potpuni izostanak bilo kakvih sukoba i nesuglasica među njima. Nakon tragične Arkanove smrti, Skole se obratio Cecinoj i Mandićevoj obitelji kako bi izrazio sućut i dostavio im potrebne papire. Važno je napomenuti da nitko od privedenih u vezi s ubojstvom u istrazi nije implicirao Skolea. Vrijedi napomenuti i da je Skole ovaj intervju dao po povratku u Srbiju, budući da je u vrijeme atentata koji se dogodio u hotelu “Interkontinental” bio u inozemstvu. Izražavajući zabrinutost, Uskoković je spekulirao da bi za potencijalnu urotu protiv njega najvjerojatnije bila policija, a ne novinari, jer je malo vjerojatno da bi se novinari samostalno bavili takvim radnjama.
Uskoković je tijekom razgovora odlučno opovrgao sve navode i dokaze koji ga povezuju s ubojstvom. Istaknuo je svoju potpunu posvećenost svojim građevinskim projektima u Švedskoj i Španjolskoj, što njegov angažman kao organizatora čini besmislenim. Uskoković je pojasnio da poznaje neke od mladića koji su upleteni u zločin, ali je njegovo spominjanje u medijima neutemeljeno. Kako nije ni nogometaš ni javna osoba, ubuduće nema namjeru tražiti medijsku pozornost. Uskoković je jednostavno želio pokazati svoju privrženost držanju riječi i povratku kući, jer nema valjanog razloga da učini drugačije.
U vrijeme Arkanove smrti dao je do znanja da je bio u inozemstvu, ali se nakratko vratio u Srbiju. Također je naveo da su njegovi poslovni partneri stvarali probleme zbog medijskog izvještavanja u Srbije, što su brzo pokupili novinari iz cijelog svijeta. Nadalje, pojasnio je da je odlučio ne pokrenuti pravni postupak protiv srbijanskih medija, jer je uspio riješiti situaciju koja se činila kao običan nesporazum.
Tijekom intervjua, umjesto da ublaži bilo kakvu zabrinutost, Skole je nenamjerno pogoršao svoju nevolju. Opće je poznato da je održavao jake veze s pojedincima koji su bili uključeni u atentat, pojedincima koje je policija već identificirala i članovima tajne organizacije. Među tim pojedincima su Dobrosav Gavrić, Milan Đurić Miki i Dragan Nikolić Gagi. 25. travnja 2000. dogodio se pokušaj atentata na Skoleta. Radilo se o strateški postavljenoj eksplozivnoj napravi na ulazu u njegovu stanu koja se nalazi na Vidikovačkom vencu broj 10. Cilj je bio da bomba detonira po Skoletovom ulasku u zgradu. Međutim, zbog neodgovarajuće koordinacije, napad je bio neuspješan, a Skole je izišao neozlijeđen. Odgovarajući s nepokolebljivim uvjerenjem, Skole je izjavio: “Posjedujem saznanja o pojedincima koji su odgovorni za ovo djelo.”
Čak i uz takvo razumijevanje, okolnosti u školi nisu doživjele nikakvog poboljšanja. Nažalost, samo nekoliko dana nakon toga tragično je preminuo. Dana 27. travnja 2000. Skoleova se nesreća pogoršala tijekom potjere i događaja koji su uslijedili nakon pucnjave. Zemunski klan ga je bez milosti, zajedno s njegovim tjelohraniteljem Milošem Stevanovićem, koji je bio državljanin Poljske, pogubio odrubljivanjem glave.
