U svjetlu nadolazećeg vikenda, predstavljam vam prekrasno opušteno djelo koje predstavlja primjer skladnog suživota različitih kultura i nacionalnosti. Međutim, žalosno je promatrati pad broja međukulturalnih brakova u cijeloj regiji.
U predratno doba devedesetih, Slobodan je, potaknut dubokom ljubavlju, stupio u brak s jednom muslimankom. U skladu s tadašnjim običajima, izrazila je želju da prijeđe na pravoslavlje i crkveno se vjenča, ali ju je on od toga odvratio. Njihova kći nedavno je na društvenim mrežama podijelila obiteljska iskustva iz tog razdoblja, rasvijetlivši njihovu ljubavnu priču koja se odvijala početkom devedesetih u bosanskom Prnjavoru. Tamo je planula strastvena veza između muslimanke Dženite i pravoslavca Slobodana.
Ova dirljiva priča pruža dodatne dokaze goleme moći ljubavi, koja pobjeđuje granice i svladava svaku prepreku na koju naiđe. Čak iu vrijeme kada su vjerske razlike predstavljale značajan izazov, baš kao i sada, nepokolebljiva ljubav između ovog para služila im je kao svjetlo vodilja. Godine 1990. Dženita iz Tuzle i Slobodan iz Prnjavora, oboje mladi iz Bosne i Hercegovine, učvrstili su svoju ljubav brakom u lokalnoj općini. Unatoč Dženitinom prijedlogu da se vjenčaju u crkvi i njenoj spremnosti da zbog ljubavi prihvati novu vjeru, Slobodan je, vođen istom ljubavlju, donio odluku da sačuva suprugin identitet bez ikakvih promjena.
Trajna sreća ovog para i nakon tri desetljeća braka može se zahvaliti upravo tome. Slobodanov brat, ispunjen velikim ponosom i na sebe i na brata, ističe da je njihova ljubav nepokolebljiva, kao što je bila i u ranim danima. Važno je naglasiti da na nacionalnoj razini nikada nije bilo naznaka neslaganja između njih dvojice.
Usred rata, obje strane obitelji možda su se bavile pogrdnim prozivkama, ali Slobodan i njegova supruga ostali su nevjerojatno otporni. Njihova nepokolebljiva predanost raznolikoj zajednici predstavlja snažan primjer i izvor nadahnuća. Osvrćući se na prošlost, nasljednik obitelji pomno je proučio cijelu priču. Davne 1990. godine Dženita i Slobodan, moji roditelji, izmijenili su zavjete neposredno prije izbijanja sukoba, u vrijeme kada se mnogi pojedinci još nisu bili čvrsto identificirali s određenom vjerom ili nacionalnošću, što je značajan kontrast u odnosu na današnje vrijeme.
Porijeklom iz Tuzle, majka mi je vezana za grad, a otac iz Prnjavora. Nakon njihove građanske zajednice, moja je majka predložila da sudjeluju u obredu vjenčanja u pravoslavnoj crkvi. Ovaj izbor vođen je duboko ukorijenjenom kulturnom tradicijom koja je nalagala da dijete preuzme očevo prezime, naslijedi njegovu imovinu i potom prihvati njegova vjerska uvjerenja. Iako se moja majka izjašnjava kao muslimanka, ona nikada nije bila posebno pobožna, tako da bilo da se radi o pravoslavlju ili islamu, to za nju nema veliki značaj.
Razlika između to dvoje za nju je beznačajna, jer nema nikakvog značaja. Nasuprot tome, moj otac mi nikada nije nametao neka posebna vjerska uvjerenja. Čak su i moji baka i djed s očeve strane dovodili u pitanje njegovo odbijanje da pristane kad je moja majka već izrazila spremnost da se obrati. Međutim, moj otac je dosljedno ostao pri svom stavu. Čvrsto je vjerovao da bi Jenita trebala prihvatiti svoj muslimanski identitet onakav kakav jest, a da ne doživi potpunu metamorfozu mijenjanjem svog imena i vjerske pripadnosti.
Kao autsajder, nemam ovlasti mijenjati tvoj dani identitet, Jenita, kao muslimanke koji ti je dala viša sila. Ako bi tvoja prava bit bila ugrožena zbog moje prisutnosti, to bi ukazivalo na nedostatak otpornosti i sklada u našoj ljubavi. Kad bih tražio samo srpsku družicu, tražio bih imena kao što su Dragana, Milena, Danica, Milijana… radije nego da prigrlim prvu ženu koja me iskreno obožava, bez obzira na njeno porijeklo. Nadalje, tvoje ime, Jenita, posjeduje uzvišenu ljepotu koja je doista božanstvena.” Ove su riječi odjeknule više puta, održavajući njihovu ljubav sve do današnjeg dana”, zaključila je.
