– Danas ljubav i brak između ljudi različitih nacionalnosti nisu tako česti kao nekada. Jednostavno, stariji, roditelji, djedovi i bake utječu na svoje nasljednike da paze s kakvom osobom ulaze u bračnu vezu…
Devedesetih godina, prije rata, Slobodan se oženio muslimankom iz duboke ljubavi prema njoj. Kao što je tada bio običaj, izrazila je želju prijeći na pravoslavlje i crkveno se vjenčati, ali ju je on u tome spriječio. Njihova kći podijelila je online priče o tome što se dogodilo u njihovoj kući u to vrijeme. U Bosni, točnije u Purnjavoru, početkom devedesetih odvija se nevjerojatna ljubavna priča između muslimanke Dženite i pravoslavca Slobodana, koja dokazuje bezgraničnost ljubavne seksualnosti i sposobnost savladavanja svake prepreke.
Dok većina ljudi tada i sada različite religije često vidi kao značajnu prepreku, ovaj par je ljubav vidio kao jedini temelj svoje vjere. Godine 1990. dvoje mladih iz Bosne i Hercegovine, Dženita iz Tuzle i Slobodan iz Purnjavora, vjenčali su se u gradu i uspostavili svoju ljubav. Iako je Janita predložila crkveno vjenčanje i bila spremna promijeniti vjeru zbog ljubavi, Slobodan je, također vođen ljubavlju, odlučio ne dopustiti svojoj supruzi takvu promjenu jer nije želio da se ona ni na koji način promijeni identitet. Možda je zato par i trideset godina kasnije u sretnom braku. Jako smo ponosni na sve što su naša braća i sestre postigli.
Do danas smo moj brat i ja nevjerojatno ponosni na njih i naša ljubav jedno prema drugom još uvijek je jaka kao što je bila na početku. Nikada nismo bili svjedoci bilo kakvog neslaganja između dviju zemalja zbog nacionalističkih razlika. Istina je da su pojedinci s obje strane spektra davali pogrdne komentare tijekom i nakon rata. Ali suočili su se sa svime s nepokolebljivom otpornošću i postali pravi predstavnici harmoničnog multietničkog društva.
Ovaj izvadak je preuzet iz gornje objave na Instagramu. Kćerka Slobodana i Dženite podijelila je svoju ljubavnu priču putem Instagram stranice “Official.bih.srb.hr.cg”, ispričavši njenu prošlost i sadašnjost. Godine 1990., neposredno prije izbijanja rata, vjenčali su se moji roditelji Dženita i Slobodan. U to vrijeme veliki dio stanovništva još nije u potpunosti prihvatio snažan vjerski ili nacionalni identitet, za razliku od općeg osjećaja danas.
Moji roditelji, koji su iz Tuzle i Purnijavola, odlučili su svoju zajednicu učvrstiti građanskim i pravoslavnim brakom. Na odluku je utjecalo majčino uvjerenje o dugogodišnjoj tradiciji koja je zahtijevala da djeca uzimaju očevo prezime, nasljeđuju njegovu imovinu, a samim tim i njegova vjerska uvjerenja. Sveti nadimak Iako moja majka za sebe kaže da je muslimanka, ona nikada nije bila istinski religiozna, pa je li pravoslavna ili islamska, njoj je svejedno. Moj otac, s druge strane, nije bio vjerski nastrojen.
Čak su se i moji baka i djed pitali zašto nije pristao na prijedlog moje majke zbog nedostatka vjerskog žara. Međutim, moj otac je uvijek odgovarao isto. Vjerovao je da Jenita treba ostati kao Jenita i zadržati svoj izvorni muslimanski identitet (budući da moja majka nije bila posebno religiozna) bez promjene imena ili vjere, što bi rezultiralo potpunom transformacijom njenog identiteta. Ne mogu promijeniti tvoj identitet, Jenita, jer ti ga je dao Bog. Tko sam ja da te prisiljavam na promjenu?
Ako promijeniš sebe zbog mene, onda naša ljubav neće imati moć da traje i raste. Da sam htio čistu Srpkinju, tražio bih Draganu, Milenu, Danicu, Milijanu… a ne samo prvu ženu koja me istinski voli, bez obzira na porijeklo. Tvoje ime, Jenita, tako je divno – ime koje odzvanja ljepotom neba. “Ovu sam rečenicu ponovio bezbroj puta, tako njihova ljubav traje i dan danas.
