Riječ je o glumcu s preko stotinu predstava, preko pedeset filmova, desecima radijskih uloga. Glumac Radko Polič, jedan od najvećih jugoslavenskih i slovenskih glumaca, preminuo je 2022. godine u 81. godini života.
Slavni umjetnik Radko Polič pojavio se u gotovo 60 dugometražnih filmova te odigrao više od desetak uloga na televiziji i više od stotinu uloga u radio dramama, među kojima je i razdragani kapetan Dietrich.
Štovale su ga generacije Jugoslavena. Radko je prije tri godine objavio memoare u kojima govori o svom burnom životu. Zanimljivo, do kraja života tvrdio je da je Jugoslaven, iako se to javnosti nije sviđalo. “Na kisiku sam 24 sata dnevno, što neće biti problem, ali moram disati svakih 6 sati za injekcije kako bi mi pluća radila.
Što se tiče mog srca, to sada nije problem. 8 Bracket, pa , ja sam rekorder u Sloveniji, pušio sam 4-5 kutija dnevno i više, pa sam u zadnjih 7 godina četiri puta umro i skoro su me spasili.
“Najteže mi je bilo prije dvije godine kada sam živjela u prizemnom stanu i jedno jutro sam ustala i nestalo je zraka.
Zadnjim sam snagama otvorio prozor automobila, zgrabio telefon i pokušao nazvati hitnu. Ali nisam mogao proći i nekako me moja susjeda čula i sišla iz stana i našla me kako visim iznad prozora i nazvala je hitnu i vratili su me u hitnu i pokušali su me reanimirati, a zatim su me odveli u Urgetna i od tada su mi pluća potpuno kolabirala i dugo sam bio u kliničkom centru u Ljubljani i nisu to mogli popraviti pa sam morao bez kisika, a onda su me prilično spasili, i ja sam Od tada sam na kisiku svakih šest sati,” rekao je Polley.
Kao čovjek koji je četiri puta umro, on priča što se događa kada se dođe na drugu stranu. Postoje li tuneli i svjetla? “Ali sve su to bile laži. Jedino čega se sjećam je da sam, kad sam umirao, uvijek mislio – mama, nema me. I ta drama. Kad su me vratili u život, kao da sam se ponovno rodio Same.
Pola sata kasnije se probudiš i kao da si se preporodio i ne znaš zašto postoji svjetlost i zašto se stvari kreću i onda polako shvatiš da si se preporodio i ne znaš kada si rođen, gdje jesi li, ne znaš što bi stavio na fotku – da, ja sam Radko, u bolnici sam.
“Svaki put kad umreš, to se događa iznova. Nije važno ako jednom umreš, imao si neka iskustva. Potpuno je isto. Zadnji put su me dugo spašavali. Imao sam između 5 i 6 godina. Ujutro su se brinuli o meni cijeli dan, razgovarali sa mnom kao s djetetom i objašnjavali da se moraju opustiti jer su se bojali da će moj mozak biti oštećen jer sam s druge strane. ali čak i ako nešto pođe po zlu s tijelom, mozak još uvijek može funkcionirati,” rekla je Poli.
Na pitanje prolazi li nečiji život stvarno pred očima kada umre, Polich je rekao: “Ne, ne. Za nekoliko sekundi si mrtav. Možda kada je netko mrtav na minutu, to se dogodi nakon dvije ili tri minute kada sve nestane ja i kao da miksaš zvukove i sve nestane i tama nestane – gotovo je, doviđenja. Kako ga je čekala operacija na kojoj bi vjerojatno umro na operacijskom stolu, Polich je odlučio nazvati brata i sina kako bi im rekao svoje posljednje želje.
“Sjedila sam na krevetu, gledala zalazak sunca, držala dokumente za operaciju koju sam morala potpisati. Bila je to teška operacija. Samo sam sjedila na krevetu od bolova, a onda sam ih, prije nego što sam potpisala, pozvala.
Recite im – sutra imam operaciju i ako se ne vratim, bit ću bačen u more. Sutradan je došao doktor koji me je operirao i rekao mi da me stent može spasiti, pa sam ga pitao da objasnim što ovo znači – —Znaš, da si mi prijatelj, spasio bih te od ove operacije, a ja ću sutra u 9 biti na operacijskom stolu.
