Psihoonkologinja Sandra Bijelac u razgovoru za “Stil” ispričala je da se ljudi moraju nositi s psihičkim izazovima kako bi mogli putovati na liječenje. Kada se objavi dijagnoza teške bolesti, to ne pogađa samo pojedinca, već cijelu obitelj. Problemi koji dolaze nakon tako teške dijagnoze su brojni; potrebno je puno mentalne snage da se s njima suočimo i hrabro prihvatimo proces oporavka.
Zato stručnjaci naglašavaju nužnost, s jedne strane, hitne obrade primarne mrlje, ali s druge strane, pružanja odgovarajuće psihološke podrške jer i ona ima presudnu ulogu u procesu liječenja.
O ovoj prilično zanemarenoj, ali ključnoj temi nedavno je razgovarala Sandra Bijelac, psihoonkologinja, psihoterapeutkinja i stručnjakinja za socijalnu rehabilitaciju s 30 godina iskustva na Institutu za onkologiju i radiologiju Srbije.
Naime, odgovarajući na naš upit o njezinoj poruci onkološkim pacijentima, ona je tijekom intervjua rekla: “Pojedinac nikada ne smije biti njegova bolest. Pripremite se; imate rak ili bilo koju drugu bolest, ali ne zaboravite tko ste.” To je posredno ponovila i psihoonkologinja Sandra Bijelac u časopisu Stil, gdje je rekla da je važno da se pojedinac ne prikazuje kao njegova bolest.
Vrlo je važno zadržati svoje višestruke društvene uloge; ostani žena, majka, sestra i žena. Često bi se ljudi povezivali samo sa svojom bolešću, zaboravljajući svoje druge identitete i definirajući se kao pacijenti.
2. Pitanje: “Kakvo je moje trenutno stanje?” Morate biti realni i znati svoja ograničenja. Od pomoći je uzeti trenutak za razmišljanje o tome donose li nam naši postupci ispunjenje. Važan aspekt za pojedince je razmišljanje o pitanju: “Kako mi ide?”.
Psihološki, oboljeli od raka često prekoračuju vlastite granice. Previše se bave društvenim i drugim aktivnostima, koje ih zaokupljaju pa ne odvoje vremena da razmotre svoje osjećaje i da li je ono što rade zapravo dobro – dijeli za naš portal iskusna psihoterapeutkinja s bogatim iskustvom. .
Trebaju izabrati život ili odustati i zapitati se: “Kakva je kvaliteta mog života?” ‘Osjećaj dobrobiti’ ukazuje na kvalitetan život, ali njegovo trajanje, bilo tri dana ili trideset tri godine nije. Ne želimo kvantitetu bez kvalitete. Trebaju razmišljati: “Kako želim živjeti? Koja je svrha mog života? Zašto sam ovdje?” Na primjer, biti majka ne definira smisao mog života; uostalom, djeca odrastu i odu.
Umjesto toga, nalazim smisao u onome što radim u psihoonkologiji i mogu pomoći i saslušati druge ljude. Dakle, najvažnije je pronaći smisao svog života. “Zašto se to meni događa?”
Ovo je pitanje koje postavlja gotovo svaki pojedinac koji je ikada dobio lošu dijagnozu. Pitanje: “Zašto se to meni događa?” najčešće se pojavljuje u razgovorima o bludu. Ne kao krivnja nego kao osobna odgovornost, pa uzroke ovih pojava ne treba promatrati kao zločin.
