Stanko iz Leskovca navodno je oživio na vlastitom sprovodu, događaju o kojem se priča desetljeća. Stanko je bio čovjek koji je doživio smrt i uskrsnuće prije nego što mu je dijagnosticiran rak, a u vremenu između njegove “smrti” i buđenja, tvrdio je da je vidio razne stvari… Njegova priča počinje ovako: razmišljajući o sjećanja na djetinjstvo obilježeno siromaštvom i teškoćama.
Njegov je otac naporno radio samo kako bi prehranjivao obitelj, dok se njegova majka suočavala s izazovima spajajući kraj s krajem. Pohađao je seosku školu prve četiri godine prije nego što je nastavio školovanje u Bouziye, gdje je pješačio 10 kilometara do škole, gazio kroz ruševine i izdržavao teške zimske uvjete.
Nakon završene srednje hemijske škole zaposlio se u fabrici lekova “Zdravlje” u Leskovcu. Nakon toga dobio je Titovu stipendiju koja mu je omogućila nastavak vatrogasnog školovanja u Novom Sadu.
Često mislimo da su tračevi trivijalni, ali nisu… Stanko ističe kako često odbacujemo tračeve kako bismo pokazali da nisu istiniti. Ističe kako neki ljudi izgledaju razbarušeno i dovodi u pitanje njihovu vrijednost.
Naglasio je da nismo sposobni suditi drugima jer odgovornost leži na Bogu, a ne na nama. Stanko se sjeća kako je kao dijete išao u crkvu s majkom koja je njega i njegovu braću odgajala u kršćanskoj vjeri, učeći ih da poštuju Božje zapovijedi da ne lažu i ne kradu.
Razmišljao je o njihovim borbama, prisjećajući se kako su se često suočavali s glađu i kako je pronalazio utjehu pišući i crtajući po vrećama koje mu je majka dala nakon što su pojeli brašno. Prisjetio se kada ga je majka prvi put odvela u crkvu kada je imao 5 godina, a on je, unatoč strahu od crkava i ikona, tražio da se vrati s njom.
One noći kad sam otišao. Incident se dogodio 22. studenog 1989. godine, napomenuo je Stanko. Aranđelovdan smo poštovali jer smo tada živeli blizu Leskovca jer nas je gazda u gradu ostavio bez stana.
Supruga, najstarija kći i ja nismo imali izbora nego živjeti tamo dok ne nađemo novi stan. U to je vrijeme moja žena bila trudna s našom drugom kćeri, samo dva mjeseca do rođenja. Te noći dogodilo mi se čudo. Rano smo legli, a usred noći čuo sam glas kako me zove: “Stanko, probudi se!” A još je noć. Vidio sam i sebe, i iz tog sjajnog svjetla pojavio se Gospodin Isus Krist…
Primijetio sam svoje tijelo kako leži na krevetu pored moje žene. Čim sam se probudio, svi su se razbježali, što je primijetio i svećenik. Upitan za reakciju onih koji su bili na njegovom sprovodu, rekao je da su se naravno uplašili i počeli bježati jer se pokojnik ponovno počeo dizati.
Upravo tada svećenik koji je završavao službu upitao je: „Jesi li se predomislio?“ Stanko je primijetio da svećenik nije pokazao nikakav strah jer mu ovo nije bio prvi susret s uskrsnulom osobom; svjedočio je mnogim takvim pojavama.
Stanko Urošević Foto: Screenshot s YouTubea. Tada mi je Krist rekao: “Stanko, idemo…” Uplašen sam ga pitao tko je on i kamo idemo. Odgovorio je: “Ja sam tvoj Gospodar”, a mi smo prošli kroz zid umjesto kroz vrata.
Stanko je vidno potresen prepričao doživljaj. U trenutku kada sam sreo Gospodina, moje vlastite želje su nestale; jednostavno sam prošao kroz zid pored sebe i lebdio bez napora ne dodirujući tlo. Kad smo krenuli, primijetio sam rijeku koja me podsjetila na moju Frasinu i čistinu koja me vratila u dane djetinjstva pastira koji su čuvali stoku.
Tamo sam vidio ljestve koje su se protezale od neba do zemlje kako se penju, a ja sam ga pomno slijedio. Ipak, s obje strane mene, demoni su zgrabili moje ruke i noge, zavijajući i vrišteći dok je ponor pakla ležao pod našim nogama. Demoni su se cerekali, oči i usta su im ispaljivali vatru, i vitlali su sjekirama, kopljima i kosama – svime čega su se mogli dočepati protiv mene.
