Margaret Wilson, 83-godišnja starica iz mirnog susjedstva, veći dio svog života provela je u strahu od samo jedne stvari – staračkog doma. U njenim mislima, to je bio sinonim za odbačenost i kraj topline obiteljskog doma.
- Svaka pomisao na tu mogućnost budila je u njoj nelagodu i osjećaj da više neće biti potrebna. Ipak, ono što je uslijedilo, čak i u tim poznim godinama, nadmašilo je njena očekivanja i duboko ispisalo novu stranicu u njenoj životnoj priči.
Margaret je cijeli život živjela skromno i tiho. Nikada nije imala vlastitu djecu, ali je usvojila Lizu dok je još bila veoma mala djevojčica. Liza je taj čin ljubavi nosila u srcu kao duboku zahvalnost. Njihov odnos bio je pun topline – mama i kći u pravom smislu te riječi. No, Margaret je uvijek osjećala da jednog dana može doći trenutak kada će biti prepuštena tuđoj brizi, zato što „tako obično biva u starosti“.
„Oduvijek me bilo strah kraja života u ustanovi gdje me niko ne poznaje“, Margaret je često znala reći. Ali nikada to nije glasno izgovarala, jer nije htjela opterećivati Lizu ni druge članove obitelji.
Sadržaj njene brige bio je spakovan u jedan jednostavan kofer: nekoliko knjiga, album sa starim fotografijama, ručno pletene prekrivače. Bila je spremna za nešto što nije željela – za život u instituciji.
No taj dan, kada je Liza došla po nju, sve se preokrenulo.
Na putu do, kako je mislila, staračkog doma, Margaret je prepoznala ulice svog života. Kada su prošli pored gradske biblioteke u kojoj je volontirala, srcu joj je zastao ritam. Kroz tišinu je prošlo pitanje: „Jesmo li promašile put?“ Liza je samo kratko odgovorila: „Ne, mama. Idemo na pravo mjesto.“
I tako je auto stao pred prekrasnu svijetloplavu kuću s bijelim kapcima, cvijećem na verandi i poznatim mirisom doma. Na vratima ih je dočekao Lizin suprug David, raširenih ruku i toplog osmijeha. Margaret nije mogla vjerovati – sve u toj kući podsjećalo je na nju. Njena omiljena fotelja, knjige, pletenine koje je sama radila, porodične fotografije… Sve je bilo tu.
U trenutku dok se borila s emocijama, u sobu su dotrčali njeni unuci – blizanci, Ema i Jacob. Njihova pitanja bila su jednostavna, ali duboka: „Bako, hoćeš nas naučiti da pravimo tvoje kolačiće?“ i „Možeš nam pomoći u bašti?“
Margaret je shvatila: nije bila viška, nego dar.
IZVOR 1 – Domovi za stare u BiH (portal Klix.ba)
Portal Klix.ba u jednom od svojih tekstova ističe da je u Bosni i Hercegovini u posljednjih 5 godina porastao broj starijih osoba koje završavaju u domovima, često zbog toga što nemaju porodicu ili ih najbliži ne mogu zbrinuti. Stručnjaci upozoravaju da tema dostojanstva starih ljudi ostaje velika društvena briga, te da je bitno njegovati međugeneracijsku solidarnost.
Margaret je za večerom te noći shvatila da nije samo dobila novi dom. Dobila je novu nadu. Shvatila je da pravi dom nisu zidovi, već ljudi koji ga ispunjavaju ljubavlju. Liza i David su ostali uz nju, odlučni da bude dio njihovog doma i srca.
Izvor 2 – Centar za socijalni rad, RS (RTVBN)
Kako navodi RTVBN, centri za socijalni rad upozoravaju da je sve više starijih ljudi potpuno prepušteno sebi, posebno u ruralnim područjima. Iako postoji pravna zaštita za starije osobe, emocionalna podrška i uključenost porodice još uvijek nemaju adekvatnu podršku u društvu.
Margaret je, gledajući Lizu kako služi večeru, osjetila neizrecivu zahvalnost. U tišini je izgovorila riječi: „Mislila sam da više nisam potrebna.“
Liza ju je čvrsto zagrlila i rekla:
„Uvijek si bila naše blago, mama. I ostaješ zauvijek.”
UNICEF Srbija u okviru kampanje #BrinemoZajedno naglašava važnost brige o starijima unutar zajednice kao primjer zdravog društva. U navodima stoji da djeca, mladi i odrasli rastu emocionalno zreliji u zajednicama gdje poštuju i njeguju svoje najstarije članove.
Te večeri, kada je Margaret legla u svoj novi krevet, okružena fotografijama koje je voljela i ljudima koji su je obožavali, znala je da bez obzira na godine, nikada nije kasno da život iznenadi nečim lijepim.
Jer dom – pravi dom – nije tamo gdje si smješten. Dom je tamo gdje si iskreno voljen.
