Tijekom emisije voditelj Mihajlo Pavić iznio je zapanjujuća otkrića o svojim ranim godinama. Mihajlo Pavić, srbijanski voditelj koji je uzburkao domaću publiku iznenadnom ostavkom na Pink u izravnom prijenosu otkrio je da je nakon smrti majke i majke tri godine boravio u rezidenciji u Zvečanskoj. baka, s kojom je u to vrijeme dijelio dom.
Voditeljica je ispričala: “U djetinjstvu sam živjela s bakom i majkom koja je bila samohrani roditelj. Nažalost, kad sam imala šest godina, mojoj je majci dijagnosticiran rak pluća. U tom trenutku liječnici su nas obavijestili da joj je preostalo samo devet mjeseci života. Nevjerojatno, prkosila je tim očekivanjima i ustrajala, što služi kao dokaz njezine snage i otpornosti.” Voditeljica je potom nastavila s elaboracijom njihove priče.
Nakon tog događaja našao sam se na brizi kod svoje bake. Iako sam bila okružena ljubavlju, nisam mogla a da ne osjetim zbunjenost i gubitak jer mi nitko nije mogao dati objašnjenje zašto je moja majka odsutna iz mog života. Tri godine kasnije doživio sam još jedan gubitak kada mi je preminula baka, a zatim sam se susreo s nizom nepovoljnih pojedinaca i okolnosti. Nakon dva značajna poraza, Pavić je donio odluku o preseljenju, a na kraju se našao u ustanovi namijenjenoj za zbrinjavanje napuštene i nezbrinute djece.
Kad sam imao 10 godina, vratio sam se kući iz škole i zatekao svoju baku bez svijesti u sobi. Bio je to mučan prizor. Susjedi su brzo pozvali hitnu pomoć, a kako je dan odmicao, prijatelji, obitelj i kumovi okupili su se kako bi razgovarali o tome tko će preuzeti odgovornost brige za mene u odsutnosti moje bake. Zanimljivo je da nitko od mojih rođaka nije izrazio želju da me primi k sebi, nego su se brinuli oko sudbine bakinog nakita, majčinih bundi, kuće i drugih vrijednih stvari. Nažalost, činilo se da nitko nije razmišljao o tome što će biti sa mnom u ovo vrijeme neizvjesnosti.
Mihajlo je otkrio da je boravio u raznim smještajima, često se seleći iz jedne kuće u drugu.
Zbog neadekvatnog ponašanja i borbe s alkoholizmom moji su kumovi izgubili skrbništvo nad mnom. To je rezultiralo osjećajem zanemarivanja i lošeg postupanja s moje strane. U retrospektivi, sreća je što su izgubili skrbništvo, jer ne mogu zamisliti kako bi moj život sada izgledao da su ga zadržali. Nakon mog odlaska iz njihovog kućanstva i kratkog razdoblja života sa svojim sestrama, našla sam se bez ikakvih skrbnika. Odgovornost brige o meni pokazala se prevelikom za moju sestru, zbog čega sam se preselila u dom u Zvečanskoj, mjesto kojeg smo se i majka i ja jako bojale.
Od tada je moj akademski uspjeh jako patio jer sam izgubio svu motivaciju i interes za učenje. Postao sam potpuno introvertiran i izoliran. Stalni osjećaj da sam izopćen služio mi je kao stalni podsjetnik na nedostatak roditeljske figure. Na kraju sam počeo bježati iz škole, iako sam bio drugi razred srednje škole. Preko puta je stajao pub u koji su dolazili lokalci poznati po pijančevanju. Dok sam ih promatrao, sinulo mi je saznanje: lako bih mogao postati jedan od njih ako nešto ne poduzmem. Taj trenutak postao je ključna prekretnica u mom životu. To je potaknulo moju odlučnost da težim za akademskim stipendijama i krenem na put samousavršavanja.
