Novak i Jelena Đoković nedvojbeno se ističu kao jedan od najskladnijih parova na području balkanske estrade. Njihova trajna veza, koja traje više od dva desetljeća, ostaje nepokolebljiva usprkos brojnim izvješćima u domaćim i međunarodnim medijima koji govore suprotno.
U nedavnom gostovanju u televizijskoj emisiji “Ace na jedanaest” na K1, Jelena Đoković, ravnateljica Zaklade “Novak Đoković” i supruga Novaka Đokovića, govorila je o svojim spoznajama i stručnosti u roditeljstvu i brizi o djeci. Jelena je jasno dala do znanja da je neki ljudi doživljavaju isključivo kao Novakovu suprugu, pa njezine riječi odbacuju kao puko pametovanje. Međutim, njezina prava namjera je iskreno podijeliti svoja osobna iskustva s drugima. Jelena se u društvu psihoterapeutkinje Smiljane Grujić osvrnula i na komentare na koje je naišla, otkrivši tu informaciju odmah na početku.
Jelena se osvrnula na svoje mlade godine u kojima je stalno bila u centru pažnje. Ovo razdoblje njezina života imalo je dubok utjecaj na njezin razvoj. Nije mogla izbjeći promatranje i kritike koje su dolazile s time da je bila u središtu pozornosti, bilo da se radilo o njezinom izgledu, ponašanju ili izboru riječi. To sigurno nije bila idealna situacija ni za jednu mladu ženu. Unatoč izazovima, Jelena je to iskustvo smatrala intrigantnim i svjesno se trudila iskoristiti ga na najbolji mogući način. Nije se slagala s mišljenjem da bogatstvo automatski sve čini lakšim. Jelena je izrazila frustraciju kada je ljudi vide samo kao Novakovu suprugu, jer su zbog toga njene riječi često odbacivali kao puko pametovanje.
Moj cilj je prije svega otvoreno komunicirati svoje osobne susrete s drugima. Uvriježeno je mišljenje da bogatstvo donosi jednostavniju egzistenciju, no ta je pretpostavka daleko od točne. Istina je da bogatstvo pojačava naše tjeskobe i sumnje, ostavljajući nas u stanju još veće zbunjenosti. Novak i ja imali smo privilegiju steći bogatstvo i izglede u mladosti i cijenim savjete i ohrabrenje koje smo dobili od onih iz našeg kruga. No, unatoč brojnim prednostima, postavlja se pitanje postoji li idiličan život.
Unatoč našim tvrdnjama o sretnom odrastanju, Jelena tvrdi da smo bili uvjetovani vjerovati i izražavati takve osjećaje. Jelena smatra da nam je odrastanje usadilo uvjerenje da nam je djetinjstvo bilo ispunjeno radošću. Međutim, pomnijim ispitivanjem možemo otkriti razne elemente koji su imali trajan utjecaj na nas. Iako bismo i dalje trebali pokazivati zahvalnost prema svojim roditeljima i toplini našeg doma, ključno je prepoznati i riješiti sve skrivene emocionalne rane koje mogu izazvati ljutnju, frustraciju ili tjeskobu. Jelena ističe važnost otvorenog izražavanja tih emocija kao zdravog i prihvatljivog načina za snalaženje kroz njih. Često se raspravlja o konceptu emocionalne pismenosti kako bi se osporio društveni tabu koji okružuje ljutnju i mišljenje da je treba potisnuti. Brojni pojedinci više puta su se suzdržali priznati svoju ljutnju.
Postavlja se pitanje: koji je temeljni uzrok ovakvog ponašanja? Korijeni se mogu pratiti unatrag do naših formativnih godina, kada smo bili poučeni koje se emocije smatraju prihvatljivima, a koje nisu. Pretjerano veselje naišlo je na neodobravanje, dok je izražavanje ljutnje često rezultiralo ukorom: “Nemoj mi uzvraćati”. Jelena je prepoznala ovaj problem i uključila se u razgovore s kolegama roditeljima koji su se susreli sa sličnim izazovima. Koncept koji ću istražiti možda neće biti odmah prihvaćen, jer se općenito vjeruje da je to urođena kvaliteta.
Prošle godine imali smo sreću da nas posjeti dr. Šefala i podijeli svoje znanje o konceptu svjesnog roditeljstva. Kao njezin student, u potpunosti sam prihvatio ovu ideju i razumio ogroman osobni razvoj koji ona podrazumijeva. U nedavnom razgovoru dr. Gabor Mate zadubio se u teme ovisničkog ponašanja, navika i traume.
Jelena je istaknula važnost vrednovanja djetetovih emocija kako bi se stvorila atmosfera prihvaćanja. Kroz ovaj proces se otključava mogućnost povezivanja s drugima i istraživanja raznih tema. Ključno je priznati da se rasprave o traumi mogu odvijati bez pozivanja na slike rata ili holokausta.
Djeca se svakodnevno susreću s uznemirujućim i uznemirujućim okolnostima, osobito kada vjeruju da su s njima suočena sama. Kada roditelji ne uspiju prepoznati probleme svog djeteta, manja je vjerojatnost da će im se dijete povjeriti, što će rezultirati gubitkom povjerenja. Kao rezultat toga, dijete je prepušteno samom sebi nositi se sa svojim poteškoćama, što može imati dugotrajne posljedice. Bitno je da roditelji shvate da se ne radi samo o tome da dijete postaje emocionalno okorjelo ili da potiskuje svoje osjećaje. Nenamjerno, projiciranjem vlastitih strahova na njih, zanemarujemo njihove zahtjeve.
Kad se suočimo s takvim trenucima, postaje ključno pozabaviti se njihovim potrebama i ponuditi im bitnu pomoć. Ključ je u tome da ih istinski vidimo i priznamo, kao i da potvrdimo njihove emocije, baš kao što je Jelena Đoković istaknula u svojoj raspravi o ekstremnom roditeljstvu. Jelena pruža dragocjene uvide u dva postojeća suprotna pristupa roditeljstvu. S jedne strane je strog i tradicionalno autoritativan stil koji zanemaruje djetetova prava. Svima su nam poznate fraze koje se vežu uz ovakav način roditeljstva, jer je bio prevladavajući u društvu u kojem smo odrasli. S druge strane, tu je permisivni stil roditeljstva, gdje granice ne postoje, a dijete se vodi vjerovati da je “sve moguće”. Jelena ističe da niti jedna krajnost nije korisna. U ovom modernom dobu, kako roditelji mogu učinkovito uspostaviti ravnotežu između toga da budu autoritet, prijatelj koji podržava svoje dijete i netko tko može ponuditi istinsko vodstvo u svijetu punom prijevara?
Stvar o kojoj se radi okružena je mnoštvom mišljenja i teorija, ostavljajući me nesigurnom. Međutim, razmišljam jesmo li ikada naišli na istinski zadovoljnog pojedinca. Samo na trenutak, zamislimo mogućnost oponašanja takve osobe. Iako često nailazimo na priče koje sugeriraju njihovo postojanje, naši su osobni susreti prolazni, ograničeni na prolazne trenutke radosti. Potraga za odgovorima se nastavlja i ne bojim se zadubiti u pitanja koja potiču na razmišljanje. Moja težnja je ostvariti pozitivnu transformaciju stalnim učenjem, posebno u osposobljavanju svoje djece da se nose s kušnjama s kojima će se neizbježno suočiti kao članovi društva.
Jelena razmišlja o budućnosti, pitajući se hoće li se njezina djeca jednog dana osvrnuti na svoje odrastanje i prepoznati prisutnost traume. Razmišlja u kojoj mjeri njezina vlastita nesavršenost kao roditelja može pridonijeti ovom teretu. Ova razmišljanja služe kao ponizni podsjetnici na duboki utjecaj koji djeca mogu imati na oblikovanje naše perspektive. Jelena priznaje izazov koji se javlja kada djeca potvrde svoju individualnost i opiru se roditeljskom vodstvu. Kao roditelju, može biti teško prihvatiti ovaj otpor, izazivajući osjećaj buđenja u svom unutarnjem djetetu. U tim trenucima instinktivno pribjegava istim metodama koje su nekada primjenjivane na njoj. Jelena priznaje da uvijek ima mjesta za napredak, no uvjerava se da daje sve od sebe u sadašnjem trenutku. Budući da je pričljiva osoba, njezina djeca imaju sposobnost dovesti je u neugodnu situaciju svojim izravnim ispitivanjem.
Supruga najboljeg svjetskog tenisača podijelila je razgovor s majkom, preispitujući njezine postupke. Također je otkrila da njezino dvoje djece, Tara i Stefan, imaju suprotne osobnosti. Od rođenja je vidljivo da moja djeca imaju različite dispozicije. Kada sam postala Stefanova majka, brzo sam otkrila da je on kompleksna i izmučena osoba. U početku, kao nova mama, vjerovala sam da posjedujem svo potrebno znanje i stručnost, ali stvarnost je pokazala suprotno, ostavljajući me iscrpljenom i ispunjenom sumnjom. Svaka se pogreška osjećala kao katastrofalan neuspjeh. Ipak, s drugim sam djetetom malo napredovala. Jelena je napomenula kako Tara posjeduje nevjerojatno otporan karakter te pokazuje prirodnu sklonost organizaciji i kreativnosti.
