Od trenutka kada je stupila na svijet, bilo je jasno da posjeduje prirodnu sposobnost za postignuće i šarm, zbog čega je predodređena za život pun trijumfa i divljenja. Serendipity joj se osmjehnula dok je bez napora pronalazila svog savršenog partnera, Slobodana Gvozdenovicha, i bez oklijevanja krenula s njim do oltara čim je postala punoljetna. Zajedno su na svijet donijeli Mayu i Marca, svoje voljene nasljednike. U očima javnosti, ona podržava imidž žene koja najviše cijeni obitelj i stavlja nepokolebljivu vjeru u Boga u prvi plan.
Samo spominjanje karijere koja je trajala pedeset godina nikad me ne prestaje zaprepastiti. Potiče me da razmislim o vlastitom bogatstvu u svakom aspektu svog života. Vjerujem da je sreća rezultat harmoničnog spoja urođenog talenta koji mi je podarila viša sila, nepokolebljive podrške mojih roditelja, okolnosti koje su oblikovale moje putovanje, a možda čak i dodira sudbine koji me usmjerio prema glazbi iz mlado doba. Nalazim veliku radost u svojim postignućima, u suradnjama i prijateljstvima koja sam sklopio s izvanrednim pojedincima, u ushićenju nastupa pred publikom, u pogledu na ozarena lica u masi, a najviše od svega, u samoj glazbi. Ispunjava me neizmjernom zahvalnošću što se ovo putovanje nastavlja i što moja strast prema njemu ostaje jaka kao i uvijek.
6. lipnja 1959. stupio sam na ovaj svijet u Gornjem Milanovcu. Moje formativne godine protekle su u Kraljevu, gdje je i procvjetala moja ljubav prema glazbi. Kad god bi neka melodija doprla do mojih ušiju, nisam mogla odoljeti porivu da zaplešem sve dok posljednja nota nije nestala. Nitko me nije mogao odvratiti; Ispustio bih vrisak da je itko pokušao. Pjesnički dar prenio sam na mene od majke, izvanredne pjevačice, čiji je otac bio vješt glazbenik. Moj je otac također posjedovao glazbeni talent. Moj pokojni profesor Toma Martinović prvi je prepoznao moj potencijal, a kasnije i moj osnovnoškolski učitelj glazbenog Srećko Gvozdenović. Na poticaj oca odlučio sam sudjelovati u natjecanju pjevača amatera “Studio 6 ti daje priliku”. Počeo sam na lokalnoj razini, zatim napredovao do državne pozornice i na kraju do velikog državnog natjecanja.
Mogućnosti zabave osmišljene posebno za djecu
Sa sedam i pol godina imao sam privilegiju sudjelovati na manifestaciji na kojoj je kao sveukupna glazbena urednica bila cijenjena Radmila Trifunović, glazbena urednica Radio Beograda. Poznata po svom strogom, ali pravednom pristupu, pažljivo je saslušala svakog kandidata. Nakon što je čula jednog izvođača, jednostavno je rekla: “Nađite nešto drugo za raditi.” Kad je došao red na mene da pokažem svoj talent s “Kolindom” Lole Novaković, raspitala se o mom poznavanju narodne glazbe. Kao odgovor predložio sam Lepu Lukić “Nikad se neću udati”. Bez oklijevanja me obavijestila o mom prihvaćanju i uputila ove mudre riječi: “Zapamti, tvoja budućnost leži u narodnoj glazbi. Ako nastaviš tim putem, možda ćeš imati priliku i fotografirati se s Tošom na uglu ulice. Napredovat ćeš u području narodne glazbe, vodeći dobar život.” Zauvijek ću joj biti zahvalan jer je ona razlog mog postojanja u glazbenoj industriji. Samo netko tko nadmašuje njezine vokalne sposobnosti može istinski cijeniti njezin utjecaj. Pobjeda kao debitantica omogućila mi je priliku da snimim dvije pjesme za svoj prvi singl, postignuće koje sam postigla s nježnih devet godina.
S jedanaest godina sudjelovao sam na natjecanju skladatelja i izveo pjesmu “Ljubi me dušo” Lepe Lukić. Bio je to pravi spektakl jer u to vrijeme nije bilo uobičajeno da djeca pjevaju. Unatoč natjecanju protiv iskusnih i obučenih pjevača, izašao sam kao pobjednik. Ova pobjeda dovela je do poziva za nastup u Beogradu tijekom proljeća. Na tom događaju pjevao sam pjesmu “Ima baba sto ljudi” i privukao pažnju Toše Elezovića, Titovog osobnog glazbenika. Prišao mi je i zatražio da se pridružim La Demili na proslavi predsjednikova rođendana sljedeći dan.
Uvaženi počasni gost na Titovoj svečanosti.
Zoran Leković i ja dovedeni smo u Dom omladine na proslavu, gdje smo se našli pored Tita. Jovankina pojava me zatekla nespremnu, ali ništa me nije osvojilo više od pogleda na masivnu tortu ukrašenu višestrukim slojevima. U to vrijeme Tito se raspitivao o mom školovanju, pitao me koji sam razred trenutno i kakve želje imam za budućnost. Odazvala sam se sa željom da postanem pjevačica, ali sam žalila što u Kraljevu nema glazbene škole, pa nisam mogla pohađati srednju glazbenu školu. Nažalost, moj otac, koji je služio vojsku, nije dobio potrebne ovlasti da to ostvari. Tito je tada predložio da zajedno nešto istražimo, načas se ispričavši. Ipak, pažnja mi je ostala prikovana za tortu, jer mi je u tom trenutku bila važnija od bilo čega drugog. Na kraju je Tito uputio poziv da zajedno režemo tortu, a ja sam rado prihvatio i dobio krišku. Sljedećeg jutra Rada me je otpratila u autobus za Kraljevo, gdje me je otac sačekao s novinama u ruci s naslovom „Titov rođendan.
Moj otac je bio jako ponosan na to što sam imala priliku pjevati za predsjednika. Nedugo nakon važnog sastanka u svibnju dobio je promaknuće u novu komandu, a godinu dana kasnije uspio je osigurati stan. Priopćeno mu je da je rješenje postignuto na višoj razini.
Po dolasku u Beograd, glavni grad, ili po dolasku u Beograd, čovjek vas odmah očara njegovim šarmom i privlačnošću.
S dvanaest godina moja obitelj i ja preselili smo se u Beograd, a u pratnji moje mlađe sestre Mile. Emocije koje sam proživio s nepunih jedanaest godina, po dolasku u glavni grad, teško je prenijeti sadašnjoj mlađoj generaciji. Neizravno sam zahvaljujući Titu imao priliku steći obrazovanje u Beogradu, jer je on ispunio želju mog oca poslavši ga tamo. Iako ne bih tvrdio da sam Titov miljenik, njegova pažnja prema meni utrla je put karijeri dugoj više od pet desetljeća, čineći ovaj događaj duboko značajnim trenutkom u mom životu. Godinama kasnije imao sam priliku ponovno sresti Tita na Brijunima. Godine 1977., tijekom našeg boravka u Budvi na moru, dobio sam poziv da nastupim na Brionima, što sam iskoristio kao priliku da se ponovno družim s njim. Raspitivao se za moju srednju školu, popili smo sok, a onda smo se razišli.
Prve godine na Voždovcu živeli smo kao podstanari. U to vrijeme sam pohađao školu “Veselin Masleša” na Kumu Draškom, dok mi otac nije obezbijedio stan od vojske. Moje znanje postalo je moja najjača obrana od prijevarnih radnji mojih prijatelja. Podrugljivo su me nazivali seljačinom zbog mog naglaska. Začudo, na kraju sam prihvatio beogradski naglasak i čak se šalio na taj račun. U nezaboravnom slučaju, pozdravio sam cijeli razred tijekom događaja, što je odmah prekinulo njihovo ruganje. Nadalje, moje bavljenje judom omogućilo mi je da se branim kad god bi se netko usudio dignuti ruku na mene, čime sam zaradio njihovo poštovanje i prihvaćanje.
Prava Beograđanka.
U nevjerojatno kratkom vremenskom razdoblju, postao sam Beograđanin, postupno se asimilirajući u živahni grad. Međutim, moja majka se suočila s poteškoćama u prilagodbi, budući da smo prije živjeli u slikovitom gradu Kraljevu, okruženom veličanstvenim planinama i pomlađujućim toplim izvorima. Onog trenutka kad sam primljena u cijenjenu srednju glazbenu školu “Josip Slavenski”, mojoj radosti nije bilo kraja. Dao sam sve od sebe da se istaknem i zadržim svoj položaj tamo. Nažalost, upravnici škole bili su rezervisani prema tome da su pojedinci koji su vješti u country ili narodnoj glazbi sposobni savladati djela Brahmsa, Mozarta ili Chopina. Po mom skromnom mišljenju, oba žanra imaju svoje prednosti. Ipak, nakon što su svjedočili mom velikom uspjehu u medijima, bili su prisiljeni šutjeti. Takvo je vrijeme u kojem živimo. Kad god im je trebao solist za zborske nastupe, obratili su se meni. Iako sam položio sve ispite na konzervatoriju, nažalost nisam diplomirao. Pokazalo se da je pjevanje moj pravi poziv i ubrzo sam krenula na put braka i roditeljstva. Nažalost, ne može se postići sve u životu.
Pojam ljepote često dolazi kao naknadna misao.
To što me prepoznaju kad sam vani nešto je što mi je važno. Imam veliku želju pjevati samostalno, bez potrebe za manekenstvom. No, agent Rade Momin, koji se u to vrijeme povezivao s beogradskom estradom, povremeno bi dolazio do mojih roditelja i pozivao me da sudjelujem u raznim emisijama. Jednom me prilikom čak pozvao da sudjelujem na izboru za Miss. U početku sam ponudu odbio, ali je on inzistirao da moram predstavljati Crnu Goru, bez obzira na to što tamo ne živim, sve dok se izjašnjavam kao Crnogorac. Unatoč mojoj suzdržanosti, izbor je bio divan događaj, posebno u Umagu, gdje sam počašćena titulom druge pratilje za Miss Jugoslavije. Po povratku u Beograd povjerila sam se ocu, izražavajući svoju nezainteresiranost, pa čak i neugodu što se moram skinuti u kupaći kostim i pojaviti pred takvim osobama.
Ljubav koja će krojiti sudbinu.
Šetajući ulicama Zemuna, neočekivano sam sreo Slobodanovu suprugu. To se dogodilo točno ispred zgrade redatelja Mexican Acea i odlučio sam joj prirediti malu predstavu. Dok sam nastupao, Slobodan se zavalio u svom plavom Citroënu i ispustio zvižduk divljenja. Međutim, nisam mogao a da se ne osjećam glupo kad je ponovno zazviždao, ponukavši me da se okrenem i grubo mu se suprotstavim. Nisam bio arogantan, ali u tom su trenutku moji maniri naglo opali. U potrazi za razjašnjenjem, podijelio sam incident s Acom, koji je otkrio da je u pitanju zapravo Sloba, njihov harmonikaš. Na moje iznenađenje, ispostavilo se da sam trebao nastupiti uz njega i njegov orkestar u jednoj kafani između Šapca i Loznice. Da stvar bude gora, tada me zaprosio, a sama pomisao da ću biti prisiljena na brak s njim natjerala me da razmišljam o tome da sve okončam. Nepotrebno je reći da u tom prijedlogu nisam našao ni ljepotu ni zanimljivost.
Međutim, kako je noć odmicala, a ja pokazivao nezainteresiranost, počeo je otkrivati svoje iznimne osobine. Posjedovao je neosporan šarm, au njemu je postojao neosporan sjaj koji je odmah bio vidljiv. Obavijestio sam ga o našem budućem susretu u Beogradu, a on je spremno pristao da me čeka u kinu “Odeon” u šest i trideset navečer.
Po završetku sata matematike, neočekivano sam ga susreo kako stoji na uglu. Kao odgovor, odmah sam promijenio smjer i vratio se kući.
Prilikom mog posjeta restoranu “Grand” u Kanadi radi dogovora o zimovanju doživio sam intrigantan susret. Slobo, s kojim sam već radila, ali nisam spomenuo moj odlazak, neočekivano je predložio putovanje za nas dvoje. Unatoč njegovom strahu od letenja, koji ga je na kraju spriječio da mi se pridruži, otkrila sam da mi nedostaje u Kanadi, iako nikada nismo bili u ljubavnoj vezi. Misli o njemu obuzele su me dok sam tonula u san i pozdravile me nakon buđenja. Dok sam se spremao vratiti kući, prišao mi je jedan basist i tražio da predam pismo nekome Gvozdenoviću. Ne znajući kako se Sloba preziva, prihvatio sam se zadatka i po dolasku u Beograd krenuo u hotel “Central” da uručim pismo onome kome je namijenjeno, da bih otkrio da je namijenjeno Slobi. Od tog trenutka do njegove smrti ostali smo nerazdvojni.
Odluka da postanete majka značajna je i utjecajna odluka.
Kao maloljetnica morala sam strpljivo čekati da napunim 18 godina. Naša veza počela je 23. veljače, na Slobin rođendan. Bilo je to 6. lipnja, na moj 18. rođendan, kada sam 11. donijela odluku da pobjegnem s njim. Iako su moji roditelji bili razočarani u mene, nisam mogao a da se i ja nisam razočarao u njih. Međutim, brzo smo svladali tu prepreku i do prosinca 1977. bili smo u sretnom braku. Dok mi direktno ne radimo zajedno, Sloba surađuje s mnogim drugim kolegama. Ipak, on posjeduje zadivljujuću razinu povjerenja i racionalnosti, nikad ne podliježući ljubomori. Uostalom, ako žena nešto želi, ona to želi, a ja sam muškarac koji cijeni slobodu. Doduše, tijekom jedanaest godina braka nailazili smo na neke krize i nesporazume, ali smo ih otvorenom komunikacijom uspjeli prebroditi. Preljub nikada nije bio faktor; ljubav pobjeđuje sve, jer je jedina sila koja može održati obitelj ujedinjenom. Novac, posebno u industriji zabave, ima malu vrijednost ako ne može očuvati obiteljsku vezu.
Maja i Marko, dinamičan duo,
Nakon godinu dana braka, na svijet sam poželio kćer Maju, a dvije godine kasnije i sina Marka. Kao mladu majku, to me nikada nije zabrinjavalo. Imam veliku ljubav prema djeci i cijenim svaki trenutak s njima. Srećom, imam podršku i majke i svekrve koje me mogu zamijeniti kad me posao odnese. Međutim, brige se obično uvuku tijekom mojih putovanja. Ne bježim od činjenice da imam uspješnu karijeru prema kojoj sam strastvena, i da, to je imalo utjecaja na odgoj moje djece. Ali baš kao i svaki drugi aspekt njihovih života, bez obzira na okolnosti, znam da su oni, njihova djeca i moji unuci ponosni na to tko sam i što radim danas. Neki bi mogli vidjeti moje
