U malome mjestu kraj Osijeka planula je obiteljska kuća. Unutra je bilo četvero djece (2, 4, 6, 7). Susjedi Tomislav Zeko (37) i Marijo Korov (31) izvukli su ih na sigurno. ‘Čuli smo ih da jecaju i kašlju, uletjeli smo unutra’.

Heroji iz Vladislavaca: Dvojica susjeda spasila četvero djece iz plamena

Subotnje predvečerje u malom slavonskom selu Vladislavci, nedaleko od Osijeka, pretvorilo se u pravu dramu kada je u Ulici kralja Zvonimira izbio požar u jednoj trošnoj obiteljskoj kući. Unutra su se nalazila četvero male djece, u dobi od 2, 4, 6 i 7 godina, koja su ostala zarobljena među dimom i plamenom. Njihovi roditelji u tom trenutku nisu bili kod kuće – otišli su u trgovinu, ostavivši ih same.

Srećom, tragedija je spriječena zahvaljujući hrabrosti dvojice susjeda, Tomislava Zeke (37) i Marija Korova (31), koji su bez oklijevanja utrčali u goruću kuću i izvukli djecu na sigurno. Da njih dvojica nisu reagirala u tim presudnim sekundama, mališani bi gotovo sigurno izgubili život.

Ova priča nije samo vijest o požaru – to je priča o nesebičnoj ljudskosti, hrabrosti i susjedskoj solidarnosti, koja u trenucima opasnosti pokazuje pravo lice zajednice.

1. Početak tragedije – vatra u zaključanoj kući

U trenutku kada je požar izbio, djeca su se, prema svemu sudeći, igrala sama u kući. Kuća, stara i dotrajala, imala je peć na drva koja je bila u upotrebi. Jedno od djece, iz znatiželje, prišlo je peći i zapalilo neki komad materijala – pretpostavlja se tkaninu ili papir. Vatra se vrlo brzo proširila, a strop od štukature i drvenih elemenata dodatno je ubrzao širenje plamena.

U nekoliko minuta, kuća se ispunila gustim dimom, a vrata su bila zaključana iznutra. Djeca su počela plakati, dozivati i kašljati, ali nitko od odraslih nije bio unutra. Njihovi roditelji, kako će kasnije reći, „samo su nakratko otišli do trgovine“.

2. Prvi koji je priskočio – Tomislav Zeko

Susjed Tomislav Zeko (37) u to je vrijeme bio u dvorištu. Kako kaže, u prvi mah nije shvatio da se događa nešto ozbiljno. Djecu je i ranije znao čuti kako se glasno igraju i viču, pa mu se nije učinilo neobičnim kada su počela vikati s prozora. No, kada mu je supruga viknula da se iz kuće diže dim, odmah je istrčao.

„Vidim dim, čujem djecu kako plaču. Prišao sam prozoru, razbio staklo i počeo ih izvlačiti jedno po jedno. Kuća je već bila puna dima,“ – ispričao je Tomislav.

Uspio je izvući troje djece, ali najmlađeg, dvogodišnjaka, nije mogao pronaći. Dim je postajao sve gušći, a plamen se širio. Vrata kuće bila su zaključana, pa ih je morao razvaliti nogom. No čim je to učinio, dotok kisika dodatno je rasplamsao vatru. Zeko je pokušao ući, ali se morao povući jer ga je dim gušio.

U tom trenutku, dok je svaka sekunda odlučivala, pozvao je u pomoć susjeda Marija Korova.

3. U pomoć stiže drugi heroj – Marijo Korov

Na pozive za pomoć odmah se odazvao Marijo Korov (31), koji živi u istoj ulici. Kada je stigao, kuća je već gorjela, a dim je kuljao kroz prozore. Tomislav mu je uspio reći da je unutra ostalo još jedno dijete.

„Čuo sam kako mi viče da pozovem vatrogasce i Hitnu. Vidio sam troje djece vani, a Tomislav sav crn od dima. Govorio mi je da je unutra ostao najmanji. Srce mi se steglo. Nisam razmišljao ni sekunde,“ – prisjeća se Marijo.

Dva puta je pokušao ući kroz ulazna vrata, ali ga je dim odmah tjerao natrag. Vidljivost je bila gotovo nula. Ipak, čuo je slabo jecanje iz prostorije uz ulicu – znao je da je dijete još živo.

Shvativši da kroz vrata ne može, odlučio je probiti se kroz prozor. Uletio je unutra, klečeći i tražeći rukama po podu. Dim je bio toliko gust da nije mogao vidjeti ni centimetar ispred sebe.

„Doslovno sam ga napipao. Bio je sav crn, jedva je disao. Kosica mu je bila nagorjela,“ – priča Marijo, još uvijek potresen.

4. Sekunde koje su odlučivale između života i smrti

Dok je Marijo izvlačio dječaka, Tomislav ga je dočekao s vanjske strane prozora. Njih dvojica zajedno su ga iznijela na sigurno. Dječak je bio bez svijesti, prekriven čađom, s vidljivim opekotinama po rukama. Kako kažu, bio je u dimu najmanje desetak minuta – samo je čudo što je preživio.

U tim trenucima, njihove supruge, koje su dotad pozvale Hitnu pomoć i vatrogasce, pritrčale su i pomogle djeci da dođu k sebi. Najmanjeg su položile na travu, umile ga vodom i pratile da diše dok nisu stigli spasioci.

Vatrogasci su ubrzo stigli i ugasili požar prije nego što se proširio na susjedne kuće, ali je unutrašnjost potpuno izgorjela. Hitna pomoć je prevezla svu djecu u bolnicu na pregled, gdje su nakon nekoliko sati puštena na kućnu njegu.

5. Reakcije roditelja i susjeda

Nedugo nakon što je požar ugašen, stigli su i roditelji djece, koji su bili u šoku. Kada su pitali gdje su djeca, susjedi su im rekli da su spašena, ali da su u bolnici.

Prema riječima svjedoka, roditelji su djecu ostavili samu najmanje pola sata. Iako su tvrdili da su „otišli samo nakratko u trgovinu“, njihova odluka imala je tragične posljedice.

„Nikad nisam osjetio takvu navalu straha i adrenalina. Bio sam i ljut, jer to nije prvi put da ih ostavljaju same,“ – iskreno je rekao Tomislav.

Otac spašene djece, vidno potresen, kasnije je izjavio:

„Samo smo na nekoliko minuta otišli po kruh. Djeca su spavala, nismo mislili da može biti opasno. Sad su nam ih smjestili u dom, ali čim sredimo kuću, ići ćemo po njih. Ne znam kako da zahvalim susjedima. Spasili su nam djecu.“

6. Život u skromnim uvjetima

Obitelj koja je doživjela požar živjela je u državnoj kući koja im je dodijeljena na korištenje. Kuća je bila stara, trošna, s dotrajalom instalacijom i jednostavnom peći za grijanje. Susjedi kažu da je obitelj živjela vrlo skromno i da su djeca bila tiha i povučena.

„To su dobra djeca, ali siromaštvo čini svoje. Često su bila sama, roditelji se trude koliko mogu,“ – rekao je jedan od mještana.

Unatoč svemu, cijelo selo sada govori o dvojici hrabrih muškaraca koji su bez oklijevanja riskirali vlastite živote da bi spasili tuđu djecu.

7. Hrabrost koja nadmašuje strah

Tomislav i Marijo su obojica očevi male djece. Kada su se suočili s vatrom, u njima se odvijala unutarnja borba između razuma i instinkta.

„U jednom trenutku smo se pogledali i obojica pomislili: imamo i mi svoju djecu. Ali nismo mogli samo stajati. Kad čuješ dijete kako plače, ne možeš ostati vani,“ – kazao je Tomislav.

Njihova priča pokazuje koliko je tanka granica između straha i hrabrosti – i kako u presudnim trenucima ljudskost pobjeđuje sve druge impulse.

Tragedija u Vladislavcima mogla je završiti katastrofom da nije bilo brze reakcije i hrabrosti dvojice susjeda. Tomislav Zeko i Marijo Korov postali su pravi heroji svoga mjesta – ne zato što su tražili priznanje, već zato što su učinili ono što treba učiniti kad je ljudski život u pitanju.

Njihov postupak podsjeća na to da hrabrost ne znači nepoznavanje straha, već spremnost da se usprkos njemu djeluje. U svijetu u kojem se često čini da ljudi okreću glavu, ova priča donosi vjeru da solidarnost, empatija i susjedska briga još uvijek postoje.

Djeca su, zahvaljujući njima, živa. Roditelji su dobili drugu priliku da nauče koliko su sekunde važne. A selo Vladislavci – i šira javnost – dobili su podsjetnik da se pravi heroji ne rađaju u filmovima, već u trenucima kada obični ljudi učine izvanredne stvari.