Tišina koja je govorila više od riječi
U petak popodne, grad Tuzla je stao. U vremenu od 14:30 do 16:00 sati ispred Komemorativnog centra, okupile su se stotine ljudi – prijatelji, članovi porodice, kolege, poznanici, i obični građani, svi okupljeni oko jednog jedinog razloga: posljednji pozdrav Saši Vilušiću. Njegova smrt, prerana i bolna, ostavila je prazninu ne samo među onima koji su ga lično poznavali, već i u cijeloj zajednici.
Nakon komemoracije, ukop je obavljen na Katoličkom groblju Borić u 16:30 sati, gdje je tišina bila dublja od svake riječi. Ljudi su šutjeli, ali su njihovi pogledi, suze i uzdasi govorili ono što su riječi bile nemoćne da izraze.
Ljubav, bol i zajedništvo u istom trenutku
Grad koji je znao koga ispraća
Tuzla je izgubila mnogo više od jednog sugrađanina. Saša Vilušić nije bio tek ime na stranici vijesti. On je bio osoba koju su svi poznavali po osmijehu, toplini i vedrom duhu. Bio je prisutan u mnogim krugovima života: od porodičnih okupljanja i prijateljskih druženja, do društvenih angažmana i svakodnevnih razgovora u gradu.
Njegova energija nije imala granica. Ljudi koji su dolazili da mu odaju počast to nisu činili iz formalnosti, već iz iskrenog osjećaja gubitka. Kolona koja se formirala prema groblju bila je nepregledna, a atmosfera nabijena suzama, tihim uzdasima i sjećanjima.
Govor koji je razorio tišinu – u ime prijateljstva
U trenucima kad su riječi teško dolazile do usana, govorio je jedan od najbližih Sašinih prijatelja, njegov vjenčani kum i saputnik kroz decenije života – Dario Matić. Njegov oproštajni govor nije bio običan govor. Bio je to emocionalni testament jednog prijateljstva koje je nadraslo i vrijeme i prostor. Počeo ga je s riječima koje su odzvanjale dušama prisutnih:
“Dragi tata Saša, dragi mužu, sine, brate, prijatelju…”
Ove riječi su otvorile prostor ne samo za tugu, već i za zahvalnost – zahvalnost što su ga poznavali, što su dijelili život s njim, što su imali “Salu, našeg dobrog”.
Dario je istakao nekoliko važnih segmenata koji oslikavaju Sašinu suštinu:
-
Bio je organizator života – taj koji je okupljao ljude, planirao, slavio i nosio zajedništvo;
-
Bio je voljen – ne samo unutar porodice, već od strane cijelog grada;
-
Bio je borac – onaj koji se nije predavao bez obzira na izazove;
-
Bio je simbol povratka – čovjek koji je volio svoj grad i s njim bio neraskidivo vezan.
Ne samo otac, već oslonac
Dario nije govorio samo o Saši kao prijatelju, već i o njegovoj ulozi oca i supruga. Posebno je istakao vezu s njegovom porodicom – sinovima Toniom, Lukom i Amarom, koji su izgubili heroja svoga djetinjstva, ali su, kako kaže, naslijedili snagu njegovog duha.
Takođe je sa dubokim poštovanjem govorio o njegovoj supruzi Melihi, ženi koja je bila više od partnera – bila je njegov stub, oslonac, najbliža ruka i saveznik. Nesebična, tiha i jaka, ona je bila uz Sašu u svim fazama borbe, dajući mu snagu čak i kada su riječi bile suvišne.
Ne smijemo zaboraviti ni ostale članove porodice koje je Dario spomenuo:
-
Majka Ljiljana i otac Tomislav – roditelji čije suze govore više od svakog govora;
-
Brat Sandro, ali i braća i sestre po srcu, koji su dijelili svaki korak s njim.
Dario je podsjetio prisutne da tuga, ma koliko duboka bila, ne može izbrisati uspomene koje ostaju vječne. I upravo u tim uspomenama, kroz ljude koji su ga voljeli, Saša će nastaviti da živi.
Život koji se ne završava smrću
Smrt Saše Vilušića, iako fizički kraj jedne egzistencije, nije kraj njegove priče. Naprotiv – njegova ostavština nastavlja da živi kroz:
-
Ljubav porodice koja će nastaviti da njeguje sjećanje;
-
Prijateljstva koja su izgrađena na iskrenosti i povjerenju;
-
Gradsku zajednicu koja je prepoznala njegov značaj;
-
Vrijednosti koje je živio: prijateljstvo, toplinu, borbenost i osmijeh bez maske.
Sašin život nas uči da veličina čovjeka ne leži u njegovom statusu, već u tragovima koje ostavlja iza sebe. A Saša je ostavio tragove u mnogim srcima – tragove koji se ne brišu ni godinama, ni vremenom, ni smrću.
Njegov osmijeh, energija i duh ostaće u pamćenju svih onih koji su mu barem jednom stisnuli ruku, čuli njegov smijeh ili osjetili toplinu njegovih riječi.
U vremenu kada je sve prolazno, Saša Vilušić je postao neizbrisiv.
