Za one koji nisu upoznati sa srpskim pogrebnim običajima, praksa može biti zbunjujuća i neuobičajena. Značajna tradicija uključuje stavljanje ili sata ili mobilnog telefona u ruke pokojnika, označavajući želju da se održi veza sa zemaljskim područjem čak i nakon smrti. Osim toga, još jedan neuobičajen običaj uključuje stavljanje lutke u lijes odrasle osobe koja je umrla, uz uvjerenje da će taj čin prekinuti ciklus smrti unutar obitelji, osiguravajući da će treća osoba biti pošteđena iste sudbine.
Čin darivanja preminulih, običaj koji traje i danas, vuče korijene još iz antičke Grčke. U ovoj se drevnoj civilizaciji čvrsto vjerovalo da pokojnik mora nadoknaditi Flegiju, skelaru odgovornom za prevođenje duša preko rijeke Stiks u kraljevstvo zagrobnog života. U suvremenom društvu, ova novčana ponuda ne samo da podržava tradiciju, već služi i kao praktično sredstvo pomoći ožalošćenim obiteljima. U prošlim vremenima imućni su polagani u počinak s dragocjenim zlatom, jer se smatralo da je ono neophodno za njihovo putovanje u nebesa.
Nažalost, ova praksa je oslabila zbog prevladavanja skrnavljenja grobova.
Stručnjaci su otkrili da su drevne legende i priče uvelike utjecale na stvaranje raznih običaja i tradicija. Jedna takva tradicija uključuje stavljanje osobnih stvari, poput češljeva, novina ili štapova za hodanje, u džepove pokojnika kako bi se održala njihova organizacija u zagrobnom životu. U nekim krajevima Srbije vjeruje se da blizina životinja lijesu može rezultirati pretvaranjem pokojnika u vampira. Kao preventivnu mjeru, ukućani su izuzetno oprezni u osiguravanju da psi i mačke ne ulaze u prostorije.
Postoji intrigantan običaj koji uključuje sahranjivanje neoženjenih mladih dok su ukrašeni u svom vjenčanom ruhu. Ako mladić premine bez braka, mlada žena iz zajednice dobiva priliku preuzeti ulogu “pokojnikove žene” u trajanju od godinu dana. S vremenom se ova tradicija transformirala u simboličan čin stavljanja prstena na pokojnikovu ruku, simbolizirajući ceremonijalnu vezu.
Drugačija tradicija uključuje sahranjivanje voljenih pojedinaca unutar vlastitog obiteljskog dvorišta ili na njihovom poljoprivrednom zemljištu, običaj koji je namijenjen održavanju obiteljske kohezije i zaštiti od prodaje imovine. Nadalje, uobičajeno je zapaliti svijeću u čast preminulih, simbolizirajući prosvjetljenje njihovog odlaska u onostrano carstvo. Ovo vjerovanje potječe iz ideje da su oni koji odu bez svjetla vodilje ostavljeni da lutaju u tami, potencijalno se pretvarajući u stvorenja noći.
Čak i tijekom izazovnih razdoblja, tradicije zadržavaju tračak sardonične duhovitosti. Najbolja ilustracija je priča o unuku koji je uzeo mobitel iz kovčega pokojnika i šaljivo poslao poruku obitelji, tražeći otplatu zajma. Ova anegdota služi kao dokaz nepokolebljivog postojanja bezbrižnog ponašanja, čak i usprkos teškoćama.
Tradicije Srbije, iako se povremeno čine osebujnim, duboko su ukorijenjene u kulturu i nasljeđe nacije, prenose se s jedne generacije na drugu, čuvajući tako duboku vezu s našim povijesnim korijenima i uvjerenjima naših predaka.
