Nakon smrti prvog supružnika 1993. godine, Cece Bojković stupila je u brak s Mucijem, svojim drugim partnerom koji je nažalost preminuo 2004. godine. Nakon toga, 2011. godine, upustila se u treću bračnu zajednicu s diplomatom Slavkom Kruljevićem.
Svetlana Ceca Bojković, rođena 1947. u Zemunu, mladost je provela na Vračaru. Njezin otac Cvetko, porijeklom iz Kumanova, bio je vojni časnik i geodet u Vojnogeografskom institutu u Beogradu. Majka Vera bila je iz Knjaževca i bila je domaćica. Cvetko i Vera su se upoznali kada se Cvetko preselio u Beograd nakon završetka studija na Kraljevskoj vojnoj akademiji. Svetlana je u iskrenom intervjuu otvoreno priznala strogost svojih roditelja, istaknuvši njihovu snažnu usmjerenost na njezin odgoj. Njihovo kućanstvo pridržavalo se preciznog rasporeda, koji je određivao vrijeme obroka, spavanja i razdoblja učenja. Osvrćući se na svoju prošlost, Svetlana je otkrila da je njezina odluka da se bavi glumom proizašla iz njezine čežnje da se oslobodi krute strukture i pedantnosti koji su dominirali njezinim obiteljskim životom.
Od njegovih ranih godina marljivo je njegovala ljubav prema glazbi upisujući klasičnu osnovnu školu, ali i glazbenu akademiju. Napredujući na svom obrazovnom putu, nastavila je školovanje u renomiranoj IV beogradskoj gimnaziji prirodno-matematičkog smjera, a paralelno je pohađala i srednju glazbenu školu. Osvrćući se na svoju prošlost, priznala je svoju inherentnu motivaciju i nepokolebljivu predanost. Uspjevši kao izvrstan student u obje institucije, čak je osvojila i cijenjenu Vukovu nagradu, učvrstivši svoja postignuća.
Od malih nogu gajila je duboku ljubav prema glumi, isprva potaknuta čestim odlascima u Marionetsko kazalište, a kasnije u Kazalište “Boško Buha”. Tek nakon tih iskustava razvila je vrijednost za izvedbe prilagođene odrasloj publici. Tijekom svog školovanja, kako u osnovnoj tako iu srednjoj školi, aktivno se bavila dramskom djelatnošću, pa sve do pripremanja recitala tijekom srednjoškolskih godina. Njezina je škola s ponosom predstavila svoj recital u konkurenciji drugih škola u Beogradu.
Sa nepunih 16 godina krenula je na glumački put u Amaterskom kazalištu “Dadov”. Po završetku studija našla se pred ključnom odlukom: prijaviti se na prijemni ispit na cijenjenom Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Taj je izbor izazvao osjećaj očaja kod njezinih roditelja, budući da bi njezina akademska postignuća lako omogućila upis na bilo koji drugi fakultet bez potrebe za prijemnim ispitom. U potrazi za smjernicama za ispit obratila se svom tadašnjem talentiranom partneru Milošu Žutiću. U ovoj značajnoj fazi njezina života odvijala se njezina prva duboka ljubavna priča.
Pod vodstvom profesora Predraga Bajčetića uspjela je upisati Akademiju i, zapanjujuće, tek na drugoj godini fakulteta ostvarila svoju prvu kazališnu ulogu.
Prvi susret s ljubavlju može biti i dubok i neodoljiv.
Tijekom njezine potrage za prijemom na akademiju, njihovi su se putovi slučajno ukrstili, a on je ljubazno pružio svoju pomoć u pripremi za prijemni ispit. S vremenom je njihova veza procvjetala, a kulminirala je brakom tri godine nakon toga.
Činilo mi se da se sve ubrzano odvija u tom specifičnom smjeru. Samo dvije godine nakon ulaska na Akademiju osigurao sam si stalno mjesto u cijenjenom ansamblu Jugoslavenskog dramskog pozorišta, a sve zahvaljujući pronicljivoj odluci Bojana Stupice. Godine 1968. sudjelovala sam u ukupno sedam kazališnih debija vrijednih pažnje, uz osmi koji je imao osobni značaj: brak s talentiranim glumcem Milošem Žutićem. Nakon toga sam 1970. godine uspješno završio studij i, na svoje iznenađenje, krajem 1972. godine s radošću dočekao dolazak moje voljene kćeri Katarine, od milja zvane Kaja.
Tijekom svog mandata iskreno je govorila o izazovima s kojima se suočavala tijekom trudnoće.
U meni je gorjela žudnja da iskusim majčinstvo, no ipak sam u prošlim trudnoćama nailazila na prepreke. Stoga sam, kad je došla ova trudnoća, smatrala to svetim darom. Čisto oduševljenje koje me obuzelo tih mjeseci nije ostavljalo mjesta ni za što osim za optimizam, a proces donošenja novog života na svijet postao je duboko i eterično putovanje. U trenutku kada sam čuo inauguracijski krik svoje kćeri Kaje, riječi nisu uspjele dočarati veličinu tog trenutka; bila je to senzacija bez premca. Takve osjećaje dijelila je i žena koja je u jeku svojih akademskih bavljenja stupila u brak s prvim suprugom Milošem.
U svojim ranim dvadesetima ušla sam u brak s osam godina starijim Milošem. Naša mladenačka naivnost opteretila je naš odnos, ali naša povezanost kao ljudskih bića ostala je neraskidiva. Ta je veza trajala sve do njegove smrti 1993., u dobi od pedeset četiri godine. Unatoč tome što smo oboje sklopili nove brakove – ja s redateljem Ljubomirom Mucijem Draškićem, a on s glumicom Ognjankom Ognjanović, s kojom je dobio sina Đorđa – naša bliskost nije posustala. Nažalost, Miloš je na kraju podlegao teškoj bolesti.
Tijekom značajnog razdoblja mog osobnog rasta, od početka 18. do 35., bila sam u ljubavnoj vezi s Milošem. Naravno, tijekom našeg zajedničkog vremena nailazili smo na priličan udio beznačajnih nesuglasica. Da sam imao više znanja o stvarima srca, možda bih izabrao drugačiji put i izbjegao razvod. No, okolnosti su se odvijale kako jesu. Svetlanina ljubav prema drugom muškarcu, redatelju Ljubomiru Muciju Draškiću, na kraju je označila i definitivan kraj njenog braka sa Milošem Žutićem, što je tada otvoreno priznala svom suprugu.
Moje bavljenje Mucijem počelo je tijekom faze mog života koju su karakterizirale zrelost i profesionalno usavršavanje kao glumica. Stjecajem okolnosti naša je ljubav procvjetala dok smo zajedno bili u žiriju za dodjelu cijenjene nagrade “Bojan Stupica”, što nas je dovelo do brojnih zajedničkih putovanja. U početku smo bili samo poznanici, upuštajući se u rasprave o širokom rasponu tema, nesvjesni transformacije koja se događa unutar naše veze. Bio je to samo jedan dan kada sam naglo postao svjestan svojih dubokih osjećaja ljubavi. Iz dubokog poštovanja prema Milošu i moje nepokolebljive predanosti poštenju, donio sam odluku da se upustim u otvoren i iskren razgovor s njim. Bio sam odlučan izbjeći svaku situaciju u kojoj bi prijevara postala neophodna. Ova novootkrivena ljubav pojavila se prije raspada našeg braka.
Nadalje, Ceca je progovorila i o vezi s Mucijem.
U 1980-ima postojala je jedinstvena okolnost u kojoj su se moji brakovi preklapali. Prije razvoda od Miloša upustila sam se u vezu s Mucijem. Naša je ljubav bila toliko snažna da je nadilazila sva zakonska ograničenja, a službeno smo se vjenčali 1990. Razlog odgode bio je taj što je Muci, kako je objasnila, doživjela sličnu situaciju u prijašnjem braku.
Tijekom drugog dijela 1990-ih počeo ga je obuzimati osjećaj zapostavljenosti, što je rezultiralo dubokim osjećajem beznađa koji se može okarakterizirati samo kao potpuna predaja postojanju. Prije toga, dosljedno je odbijao pomisao da traži liječničku pomoć. Nakon bombaške epizode, suputnici su ga otpratili u bolnicu “Sveti Sava”, gdje su liječnici utvrdili problem s njegovim krvožilnim sustavom. Nažalost, tragično je završio 2004. godine u šezdesetsedmoj godini života od srčanog udara.
Dolazak njezine treće ljubavi donio je osjećaj mira i zadovoljstva u njezino srce.
Zajedničkim vezama uspješno je dogovorila susret sa svojim sadašnjim partnerom Slavkom.
U jednom razgovoru Ceca mi je spomenula poziv mojih prijatelja koji se slučajno poznaju sa Slavkom. Prethodno je bio zamjenik šefa srpske misije pri UN-u četiri godine u New Yorku prije nego što se vratio. Kako bismo potaknuli našu povezanost, naši zajednički prijatelji organizirali su niz večera koje su trajale više od dva mjeseca. Ova druženja su nam pružila priliku da se bolje upoznamo sve dok nije došao dan kada smo konačno imali intiman zajednički ručak.
Njezina rasprava o poteškoćama njezine kćeri u začeću bila je ispunjena istinskim emocijama i iskrenom iskrenošću.
Svetlana Bojković neustrašivo je progovorila o svojoj kćeri Katarini Kaji Žutić, koja je i sama glumica, i svojoj nepokolebljivoj predanosti čuvanju i zalaganju za svoju obitelj.
Gloriji je Kaja javila da je dobila ogromnu pomoć i od Glorijinog supruga i od sebe. Neizmjerna sreća koju je Kaja osjećala proizašla je iz svladavanja izazova s kojima su se suočavali. Kaja je priznala da postoje mnogi pojedinci koji vode ispunjene živote bez djece, ali je izrazila zahvalnost na prilici da ima unuke koji nastavljaju obiteljsko nasljeđe. Dok Kaja to neće osobno doživjeti, Katarina i njezin životni put služe kao nesvakidašnji trijumf. Kaja je Gloriji poručila da njezina zemaljska prisutnost obuhvaća sve njezine želje i postignuća.
