Smrt jednog velikog umjetnika uvijek ostavlja prazninu ne samo na sceni, već i u srcima publike. Tako je i odlazak Dobrice Agatonovića Age dočekan sa tugom i poštovanjem širom regiona. Njegova karijera, duga skoro četiri decenije, oblikovala je kulturni život Banje Luke, a istovremeno ga učvrstila kao jednog od onih glumaca koji su jednako lako izazivali i suze i smijeh.

Rođen 1942. godine u Blacu, Agatonović je prošao put od mladog zaljubljenika u glumu do priznate zvijezde koja je jednako dobro funkcionisala u pozorištu, na filmu i televiziji. Njegov rad nije bio samo profesija – za njega je gluma bila misija, način da podijeli životne istine s publikom i prenese toplinu ljudskog iskustva.

Put od Blaca do Banje Luke

Agatonović je prve glumačke korake napravio nakon školovanja u Novom Sadu, gdje je završio Glumačku školu. Njegov talenat i energija odveli su ga u Vršac, gdje je započeo profesionalnu karijeru, ali sudbina ga je uskoro usmjerila prema Banjaluci. Upravo tu će provesti najveći dio svog radnog vijeka i postati sinonim za Narodno pozorište Republike Srpske.

Njegov angažman u ovom teatru počeo je 1968. godine i trajao je impresivnih 38 godina. Malo je glumaca u regiji koji se mogu pohvaliti tolikom posvećenošću jednoj sceni. Tokom tih godina, odigrao je širok spektar uloga, dokazujući da se s jednakom snagom snalazi u tragediji i u komediji.

Nagrade i priznanja

Kroz karijeru, Agatonović je dobijao brojne nagrade i priznanja, a posebno se izdvaja Aprilska nagrada grada Banje Luke, jedno od najznačajnijih kulturnih priznanja u Republici Srpskoj. Ta nagrada nije bila samo formalno priznanje, već i potvrda koliko je njegova umjetnost bila cijenjena i uvažavana.

Publika je njegov najiskreniji sudija, a ona ga je nagrađivala dugotrajnim aplauzima i emocijama koje se ne mogu lažirati. U glumačkim krugovima bio je poštovan ne samo zbog talenta, već i zbog ljudskosti, spremnosti da pomogne kolegama i podijeli iskustvo.

Film i televizija – širenje horizonta

Agatonović nije bio ograničen samo na pozorišne daske. Njegova karijera obuhvatila je i film i televiziju, gdje je stekao dodatnu popularnost.

Publika ga se sjeća iz ostvarenja poput:

• „Dan duži od godine“ (1971.),

• „Doktor Mladen“ (1975.),

• kao i brojnih TV serija koje su mu omogućile da postane dio svakodnevnice gledalaca širom bivše Jugoslavije.

Nastupao je u serijama:

• „Morava“,

• „Misija majora Athertona“,

• „Goli život“,

• „Žene, ljudi i sve ostalo“.

Ipak, u široj javnosti najveću popularnost stekao je kroz seriju „Selo gori, a baba se češlja“, gdje je briljirao u epizodi „Guska“ tumačeći lik Deke Uzelca. Ta uloga ga je zauvijek urezala u kolektivno pamćenje publike.

Glumac iz naroda

Ono što ga je izdvajalo od mnogih jeste sposobnost da u svaki lik unese dozu ljudskosti i topline. Njegov glas, pogled i izraz lica uvijek su prenosili životnu istinu. Zbog toga su ga mnogi nazivali „glumcem iz naroda“.

Za njega, scena nikada nije bila samo posao. Ona je bila prostor u kojem se prenosi iskustvo, moralna poruka i emocija. Upravo zato je i mlađim generacijama bio blizak – oni su u njegovim likovima vidjeli djelić stvarnog života, a ne samo fikciju.

Kasniji rad i nove generacije

Čak i nakon povlačenja iz stalnog angažmana u pozorištu, Agatonović je ostao prisutan na televiziji. Serije poput „Tata i zet“ i „To vrelo leto“ pokazale su njegovu sposobnost da se prilagodi novim trendovima i ostane prepoznatljiv i relevantan i kod mlađe publike.

Njegova posljednja pojavljivanja u serijama „Selo gori, a baba se češlja“ i „Foliranti“ još jednom su potvrdila njegovu svestranost i posvećenost glumi.

Povratak u rodni kraj

Njegova smrt zatvorila je jedan životni krug. Sahrana je zakazana za 8. septembar u 13 sati, u rodnom Blacu. Na taj način, glumac koji je skoro četiri decenije bio simbol banjalučke scene vraća se na mjesto gdje je sve počelo.

To je svojevrsna simbolika: put od malog mjesta, preko velikih scena, nazad do rodnog kraja – ostavljajući za sobom bogato naslijeđe.

Sjećanja kolega i publike

Kolege iz Narodnog pozorišta RS opisale su ga kao čovjeka ogromnog srca, uvijek spremnog da pomogne mlađim glumcima. „Aga je bio stub našeg ansambla i čovjek bez kojeg se teško mogao zamisliti repertoar“, poručili su u oproštajnim riječima.

Njegova posvećenost ljudima oko sebe, toplina i mentorstvo učinili su ga voljenim ne samo kao glumca, već i kao čovjeka.

Nezavisne novine podsjećaju da je Agatonović pripadao generaciji umjetnika koji su gradili temelje modernog pozorišta u Banjaluci. Njegovo ime ostaće među onima koji su to činili s najvećom strašću i ljubavlju.

Odlazak Dobrice Agatonovića Age predstavlja gubitak koji se ne mjeri samo praznim mjestom na sceni. On je bio simbol jedne epohe, glumac koji je generacije naučio da umjetnost nije bijeg od života, već njegovo najdublje ogledalo.

Njegovi likovi, od ozbiljnih dramskih do komičnih, pokazivali su širinu talenta i snagu emocije. Publika ga pamti po ulogama koje su istovremeno izazivale smijeh i suze, a kolege po toplini i nesebičnosti.

Iako je fizički otišao, on ostaje prisutan u svakom kadru, svakoj uspomeni i svakom aplauzu koji će odjeknuti u Narodnom pozorištu RS.

Njegova karijera dokazala je da istinska ljubav prema umjetnosti nikada ne blijedi, već se prenosi na nove generacije. Agatonović će ostati zapamćen kao glumac koji je znao da spoji ljude kroz emociju – bilo da ih nasmije ili rasplače.

U tome se i ogleda njegova najveća ostavština: umjetnost koja živi i kada umjetnika više nema.