Jedna samohrana majka iz Konjica Merima Šabić (55) nalazi se u teškoj životnoj situaciji i hitno joj je potrebna pomoć.
Težak život jedne majke iz Konjica
U srcu Konjica, malog, ali ponosnog bosanskohercegovačkog grada, živi žena čija je svakodnevica postala simbol borbe, izdržljivosti i ljudske patnje. Njeno ime je Merima Šabić, i ima 55 godina. Iako je majka koja je čitav svoj život posvetila porodici, danas se nalazi u izuzetno teškoj životnoj situaciji.
Njena priča nije samo priča o siromaštvu i bolesti, već i o dostojanstvu čovjeka koji se bori da preživi u društvu koje često zaboravlja one koji su dali mnogo. Merima nije tražila luksuz — ona samo želi osnovne uslove za život: toplinu, hranu, lijekove i mir.
U vremenu kada se mnogi bore s ekonomskim izazovima, sudbina ove žene izdvaja se po dubini njene patnje i snazi volje kojom se odupire svemu što je snašlo. Njena priča poziva na solidarnost, empatiju i ljudskost — vrijednosti koje nikada ne bi smjele nestati iz našeg društva.
Borba sa bolešću, siromaštvom i zaboravom
Zdravstveni problemi koji određuju svakodnevicu
Merima je dugogodišnji dijabetičar i asmatičar. Već više od dvije decenije svakodnevno se suočava sa zdravstvenim tegobama koje značajno utiču na njen kvalitet života. Ove hronične bolesti zahtijevaju kontinuirano liječenje i strogi medicinski nadzor, ali Merima to više ne može sebi priuštiti.
Njeni problemi su se dodatno pogoršali kada je nedavno bila hospitalizirana u bolnici u Konjicu zbog ozbiljnih komplikacija. Odsustvo finansijskih sredstava dovelo ju je do situacije u kojoj nije imala ni osnovne stvari koje pacijentu trebaju tokom boravka u bolnici – poput pidžame ili osnovnih higijenskih potrepština.
Ovaj detalj najbolje oslikava dubinu njene neimaštine. Dok se mnogi žale na luksuz koji nemaju, Merima se bori za elementarne uslove ljudskog dostojanstva.
Finansijska nemoć i život bez prihoda
Merima danas nema nikakva primanja. Nema penziju, redovan posao niti socijalnu pomoć koja bi joj omogućila makar minimum sigurnosti. Ono malo što ima, stiče povremenim pomaganjem komšijama, ali to nije dovoljno ni za lijekove koji joj svakodnevno trebaju.
Zbog svoje bolesti, mora redovno koristiti inzulin, lijekove protiv astme i druge terapije, a njihove cijene premašuju njene mogućnosti. Svaka marka postaje pitanje života ili smrti.
Ova teška situacija pokazuje koliko su sistemski problemi u socijalnoj zaštiti prisutni, naročito kada je riječ o ranjivim kategorijama poput bolesnih, starih i samohranih roditelja. Merimina sudbina nije izdvojen slučaj — ona je ogledalo mnogih sličnih priča širom Bosne i Hercegovine.
Borac koji je zaboravljen
Merima nije samo majka i bolesna žena; ona je i demobilisani borac Armije Republike Bosne i Hercegovine. Tokom ratnih godina, hrabro je stajala u redovima onih koji su branili domovinu. Danas, međutim, ta ista domovina joj, čini se, ne može uzvratiti ni osnovnom podrškom.
Zbog posljedica ratnih dešavanja, Merima nosi i invaliditet od 80%. To znači da joj je i fizički otežano obavljanje najjednostavnijih kućnih poslova. Život s invaliditetom u uslovima siromaštva dodatno pogoršava ionako tešku svakodnevicu.
Ona se ne žali na sudbinu, ne prosi i ne traži sažaljenje — traži samo da živi dostojanstveno, da se ne smrzava i da ima čime da se liječi.
Hladnoća koja prijeti životu
Kako se približava zima, njena situacija postaje još teža. Drva za ogrjev su joj nedostižan luksuz, iako bi trebala biti osnovna potreba. U stanu u kojem živi, hladnoća već sada postaje nesnosna, a u mjesecima koji dolaze prijeti da ugrozi njeno zdravlje, pa čak i život.
Njena najveća briga trenutno nije hrana, već toplina doma. Bez grijanja, dijabetičar i asmatičar poput nje teško može preživjeti niske temperature koje su karakteristične za područje Konjica.
Ova situacija nas podsjeća koliko su klimatski uslovi, siromaštvo i zdravstveni problemi međusobno povezani. Kad se svi ti faktori spoje u životu jedne osobe, rezultat je krajnja ranjivost i potreba za hitnom intervencijom društva.
Majka, simbol snage i izdržljivosti
Merima je i majka — žena koja je svoj život posvetila djeci, iako danas nema sredstva da im pruži mnogo. Njena uloga majke nije nestala uprkos teškoćama. Naprotiv, ona se i dalje trudi da, koliko može, brine o svojoj porodici.
Njena životna priča je tihi vapaj za razumijevanjem i solidarnošću. Mnogi koji je poznaju kažu da je uvijek bila spremna pomoći drugima, a sada je ona ta koja treba pomoć.
Ovakve priče nas tjeraju da se zapitamo: Koliko puta smo prošli pored nečije muke ne primijetivši je? Koliko puta smo se okrenuli na drugu stranu misleći da ne možemo ništa promijeniti?
Empatija i zajedništvo kao odgovor
U vremenu kada se sve više priča o ekonomiji, tehnologiji i napretku, priče poput Merimine podsjećaju nas da je čovječnost ono što nas čini ljudima.
Postoji više načina na koje pojedinci i zajednice mogu pomoći osobama poput nje:
-
Finansijska pomoć – i najmanji iznos može značiti mnogo za kupovinu lijekova, hrane ili drva.
-
Materijalna podrška – donacija odjeće, deka, toplih stvari ili kućnih potrepština.
-
Ljudska bliskost – posjeta, razgovor, osjećaj da nije sama i zaboravljena.
Ove sitnice mogu imati ogroman psihološki i emotivni značaj za ljude koji se bore sa siromaštvom i bolešću. Nije uvijek potrebno mnogo da se nekome promijeni život – ponekad je dovoljno da pokažemo da nam je stalo.
Poziv na solidarnost i nadu
Priča Merime Šabić iz Konjica nije samo hronika jedne teške sudbine. To je priča o hrabrosti, izdržljivosti i borbi za dostojanstvo. U njoj se ogleda šira slika društva u kojem mnogi, poput nje, svakodnevno vode bitku za osnovne uslove života.
Ona ne traži luksuz, već samo priliku da preživi i da se grije tokom hladnih dana. Njeno zdravstveno stanje, godine, invaliditet i samohrani status čine je osobom kojoj je pomoć neophodna odmah.
Ovaj slučaj nas sve poziva da se podsjetimo koliko su empatija i solidarnost važne u svijetu koji često zaboravlja slabije. Svako od nas može biti taj mali svjetionik nade — jer ponekad i najmanji gest znači novi početak za nekoga ko je izgubio sve.
U konačnici, priča Merime Šabić podsjeća nas da humanost nije stvar izbora, već dužnosti. Kada pomognemo nekome poput nje, ne spašavamo samo jedan život — vraćamo vjeru u dobrotu, zajedništvo i smisao ljudskog postojanja.
