Prošle su 44 godine od smrti Josipa Broza Tita, a više od tri desetljeća od raspada Jugoslavije. Oni koji imaju sjećanja na to doba često se zateknu u žudnji za prošlošću. Nakon Titove smrti, njegova supruga Jovanka se suočila sa značajnim maltretiranjem i ponižavanjem.
Nada Budisavljević i njezina sestra Jovanka Broz najveći su dio svoje egzistencije prolazile kroz tešku podjelu. Nakon prerane smrti roditelja, Nada i njihova druga sestra Zora odgajane su u nizu odgojnih ustanova, sirotišta i stanova. Nada je, nakon studija engleskog, talijanskog i svjetske književnosti, dobila mjesto knjižničarke u Titovoj administraciji.
Nakon što je duže vrijeme boravila u Užičkoj 15 s Jovankom i Titom, Nada se namjerno odlučila na šutnju o intimnim stvarima svoje sestre i djevera. Odluka da se prikriju ti detalji proizašla je iz dva ključna čimbenika: prvo, smatrani su osobnim tajnama, a drugo, postojao je svjestan dogovor da se izbjegne razgovor o događajima unutar granica njihova doma. Nada je razmišljala o mogućem nametanju ugovornih obveza koje su ograničavale razgovore o privatnim životima onih koji su služili Titu i Jovanki.
Tijekom svog dugogodišnjeg staža kod njih, Nada je primijetila da fratar namjerno izbjegava bilo kakve razgovore oko ugovora, niti joj je prišao da ga potpiše. Unatoč izdanju knjige “Nada Budisavljević: Moja sestra Jovanka Broz” 2015. godine, Nada je vješto iznijela značajne spoznaje o životu maršala i njegove supruge.
Nakon rata, Jovanka je otkrila da živimo u različitim sirotištima, dok smo se Zora i ja preselili u Beograd i smjestili skromnu sobu u Užičkoj 16. Bili smo jako ponosni što je Jovanka radila za vrijeme Tita, iako nismo bili svjesni bilo kakve njihove ljubavne veze . Jovanka je čuvala svoju privatnost, nikad nije otkrivala podatke o svom dečku niti je pokazivala romantične sklonosti. Ponašala se diskretno, nikad se ne razmećući svojom ljepotom ili divljenjem koje je izazvala kod drugih. Pomisao na razgovor o potencijalnim udvaračima ili romantičnim susretima nikada joj nije pala na pamet.
Godine 1952. Tita je od nje dobila neočekivanu vijest koja je otkrila njezino predstojeće vjenčanje. Vijest je bila šok i za Zoru i za mene, ostavljajući nas u nevjerici. Osjećala se kao da je otkrila svoje planove da se uda ni za koga drugog do za samog svetog Petra, ili možda čak za Svemogućeg. Razlog tome je činjenica da je u to vrijeme Tito imao status ikone za sve nas, pa tako i za nju. Uvijek sam vjerovao da ulazi u brak sa svojim idolom, nekim tko je simbolizirao mnogo više od običnog smrtnika – on je utjelovio cijeli jedan koncept. Kad je s nama podijelila ovo otkriće, ni Zora ni ja nismo progovorili ni jednu jedinu riječ.
Izabravši drugačiji put od uobičajenog, odlučili smo se spustiti sa Topčiderske zvezde. Zora i ja smo to protumačili kao poziv da se vratimo na prijašnje mjesto. Naše suze su prestale. Nakon toga, Tito nas je ljubazno pozvao, a Jovanka je bila posrednik. Pozvani smo kao uvaženi gosti, a bila je prisutna i sama Jovanka. Razine naše anksioznosti bile su vrtoglavo visoke. Međutim, Tito je posjedovao izvanrednu sposobnost smirivanja tjeskobe onih koji su bili u njegovoj prisutnosti, bez napora ublažavajući njihove brige i njegujući opušteno okruženje.
Od samog početka odnosio se prema nama s istom razinom poštovanja koja se obično poklanja odraslima. Bilo je doista izvanredno kada nas je ljubazno pozvao da kušamo čašu vina. Nisam mogao vjerovati jer mi se nitko nikad nije tako obratio. Nakon toga je otvoreno ulazio u naša stajališta o raznim temama. Bio sam zapanjen, jer nitko nikada nije pokazao istinski interes da čuje moje iskrene misli. Tito je bio prvi koji je iskreno cijenio moje mišljenje.
Počevši od tog trenutka, često je tražio moje viđenje različitih pojava, posebno onih koje se tiču našeg okruženja, a ne političkih zbivanja. Nadalje, ljubazno nas je proveo kroz svoje osobne odaje i radni prostor koji se nalazi u Užičkoj 15, na prvom katu. Kako piše Žena.rs, baš u toj prostoriji uživali smo u obroku, jer smo zajednički odlučili da ne ulazimo u prostranu trpezariju.
Tijekom tog razdoblja uvjeravao nas je da će naši životi ostati nepromijenjeni i da ćemo nastaviti živjeti kao i uvijek, ali uz dodatnu sigurnost njegove i Jovankine podrške. Unatoč tome, situacija se nije bitno promijenila, jer smo nastavili živjeti u istom stanu. Međutim, trebalo je razmotriti još jedan aspekt: on je sada preuzeo odgovornost da nas financijski podupire, s obzirom na Jovankinu demobilizaciju i gubitak posla koji je uslijedio. Kad smo se Zora i ja vratile iz posjete Užičkoj 15, osjećale smo se potpuno opušteno. Iako su naši životi ostali nepromijenjeni, bilo ga je nemoguće promatrati u istom svjetlu kao prije.
