Rutinska saobraćajna kontrola na putu prema Vasluiju završila je tako što je 41-godišnja žena provela noć u pritvoru, iako je alkotest tri puta pokazao 0,00. Prema njenoj priči, situacija je iz obične provjere prerasla u sukob s policijom nakon što je zatražila objašnjenje i broj značke službenika, a potom je, tvrdi ona, uslijedilo guranje, udarac i optužba da je napala službenu osobu.
U središtu cijelog događaja nalazi se i detalj koji je mogao promijeniti tok noći: u torbi koja je ostala u automobilu nalazila se njena službena iskaznica. Ipak, odlučila je da je ne pokaže odmah. Time je, prema vlastitom opisu, željela vidjeti kako će se policajci ponašati prema osobi za koju vjeruju da nema nikakvu institucionalnu zaštitu.
Njena verzija događaja govori o nizu postupaka koji su se smjenjivali gotovo mehanički: provjera, ponovljeni testovi, zahtjev za dodatnim očitavanjem, pitanje o razlogu zadržavanja, zatim napetost koja je rasla iz minute u minutu. Ono što je trebalo biti obična kontrola, prema toj priči, pretvorilo se u noć u ćeliji, dok su iz hodnika stizali smijeh i komentari ljudi koji su je doveli u stanicu.
Najvažnije u cijelom slučaju jeste da su, prema navodima iz priče, policajci djelovali bez saznanja ko je žena koju su priveli i bez svijesti da će već sljedećeg jutra u njihovu stanicu ući osoba koju su najmanje očekivali. Upravo taj sloj neznanja dao je događaju posebnu težinu i otvorio pitanje o načinu na koji institucije postupaju kada misle da pred sobom imaju “običnog” građanina.
Kontrola koja je počela kao rutina
Prema njenom opisu, sve je počelo kao sasvim uobičajena saobraćajna kontrola. Zaustavila je vozilo i bez protivljenja pristala na provjeru. Ništa u tom trenutku nije ukazivalo na to da će večer završiti zatvorenim vratima ćelije i s osjećajem da je, barem prema njenom iskustvu, bila kažnjena zato što je postavila jednostavna pitanja.
Prvo mjerenje alkotestom pokazalo je 0,00. Umjesto da nakon toga bude puštena da nastavi put, test je ponovljen. Ni drugi rezultat nije pokazao ništa sporno. Kada je uslijedilo i treće mjerenje, rezultat je ponovo bio isti: 0,00. Upravo u toj fazi, tvrdi ona, atmosfera se promijenila i kontrola je prestala ličiti na standardnu proceduru.
Tada je, prema njenoj priči, policijskom komesaru postavila dva pitanja: zbog čega je i dalje zadržavaju i može li dobiti broj značke službenika koji vodi postupak. Ta pitanja nisu bila praćena povišenim tonom, barem tako ona opisuje cijeli razgovor, ali su, kako navodi, izazvala vidljivo nezadovoljstvo i podsmijeh s druge strane.
Šutnja koja je promijenila tok događaja
Posebnu težinu u ovoj priči ima činjenica da je u automobilu imala službenu iskaznicu, ali je nije pokazala. Prema njenom objašnjenju, to nije bio previd nego svjesna odluka. Htjela je vidjeti kako će se službenici ponašati kada ne znaju ko je pred njima, bez obzira na to što je mogla odmah prekinuti cijeli niz nesporazuma.
U njenom iskazu navodi se da je komesar postajao sve nervozniji kako je ona ostajala mirna i nije prihvatala provokacije. Prema toj verziji, zgrabio ju je za ruku, a kada se instinktivno povukla, udario ju je po ustima poleđinom šake. Na usni je, kaže, osjetila krv, a ono što je uslijedilo nije bilo bilježenje njegovog postupka, nego, tvrdi ona, pokušaj da se događaj preokrene u zapisnik.
Prema njenoj priči, komesar je potom kolegama diktirao da u službenu zabilješku unesu kako se ona opirala, gurala policajca i napala službenu osobu. U blizini su, navodi se, bila i dvojica mlađih agenata, ali nijedan od njih nije reagovao niti se suprotstavio onome što je komesar govorio. To, u njenom opisu, dodatno je učvrstilo osjećaj da je ostavljena sama protiv cijelog postupka.
Noć u ćeliji i riječi koje je ponijela iz kuće
Nakon toga su je, prema opisu događaja, smjestili u policijsko vozilo i odvezli u stanicu. Tamo je završila u ćeliji s betonskom klupom, vlažnim zidovima i žaruljom koja je neprestano zujala. Željezna vrata su se zatvorila iza nje, a hladnoća prostora pojačavala je osjećaj izolacije. Iz hodnika su, tvrdi ona, dopirali smijeh i komentari ljudi koji su je nekoliko minuta ranije priveli.
U tim satima nije pokušavala nasilno zahtijevati izlazak niti je insistirala na posebnom tretmanu. Dok je sjedila na klupi, vratile su joj se riječi koje je zapamtila od oca. Radio je 42 godine kao bravar u tvornici u Bârladu, a kada je odlazila na fakultet, ispratio ju je na stanicu i rekao joj: „Što god postala u životu… Nikada ne zaboravi odakle si krenula.
I nikada nemoj gaziti čovjeka samo zato što možeš.“
Te riječi, prema njenoj priči, dobile su novu snagu upravo dok je sjedila iza rešetaka i slušala šta se događa s druge strane vrata. U trenutku kada je bila uvjerena da je samo još jedna osoba koju će do jutra zaboraviti, njen vlastiti identitet ostao je skriven u torbi, a posljedice te odluke bile su bolne i ponižavajuće. Ipak, ona je ostala pri namjeri da ne prekine igru prerano.
U toj napetoj ravnoteži između šutnje i očekivanja ostala je da leži cijela priča. Jedna noć u pritvoru, tri ista rezultata alkotesta i odluka da se ne pokaže iskaznica pretvorili su rutinsku kontrolu u slučaj koji je, barem prema njenoj verziji, ogolio odnos prema osobi za koju su mislili da nema nikakvu moć.
A dok su se vrata stanice zatvarala iza nje, još nije bilo poznato da će upravo sljedećeg jutra u istu zgradu ući osoba koju su tog dana najmanje očekivali. Za nju je to značilo da noć mora izdržati do kraja, bez otkrivanja karte koju je cijelo vrijeme imala sa sobom.
