Sultanija Hurrem, slavljena kao najutjecajnija žena u cijeloj povijesti, zaslužila je ovo cijenjeno priznanje zahvaljujući nepokolebljivoj predanosti sultana Sulejmana Veličanstvenog u ispunjavanju svake njezine želje.
Nastavljajući stoljetni običaj, Hurrem je revolucionirala normu tako što je postala inauguralna žena koja je oslobođena ropstva i udana za sultana. Kao rezultat toga, nakon smrti princa Mustafe, ona je preuzela isključivo vlasništvo nad Majkom sultanijom.
Začetak priče može se pratiti do mlade djevojke po imenu Anastasia, koja je također bila poznata pod imenima Aleksandra La Rossa ili Rokselana. Unatoč tome što je rođena u obitelji ukrajinskog pravoslavnog svećenika, njezina se sudbina tragično okrenula. Sa samo 13 godina nasilno je prebačena u Osmansko Carstvo, gdje je postala bijelo roblje. Anastasijina priča podsjeća na iskustva kroz koja su prošle brojne djevojčice u dobi od 6 do 13 godina, koje su kupile imućne obitelji, viši slojevi društva, pa čak i sami sultani. Ove mlade djevojke bile su podvrgnute mukotrpnom radu, imajući zadatak da služe kao šegrti, pratilje ili dvorske dame.
Pretvorivši okolnosti u šalu na Ibrahim-pašinom dvoru, Aleksandra je uspjela izmamiti zahvalan odgovor sultana Sulejmana, koji je velikodušnom kupovinom pokazao svoju zahvalnost. Kao posljedica toga, Aleksandra je primljena u harem, u pratnji kohorte od 300 drugih porobljenih pojedinaca.
Poznata po svojoj vitkoj figuri i svijetlom tenu, ukrašena živopisnom crvenom kosom i zadivljujućim smaragdnim očima, njezina šarmantna narav definirana je njezinim zaraznim smijehom i razigranom šalom. Ova ljupka osobina priskrbila joj je ime Hurrem od sultana, nadimak koji označava bezgraničnu radost i blistav osmijeh. Slijedeći običajnu praksu za sve mlade žene koje su boravile u haremu, prvo je dobila poduku o turskom jeziku i načelima islama. Kroz ova učenja, usavršila je svoju sposobnost sastavljanja gorljivih ljubavnih pisama, usavršila svoju stručnost u šivanju i pletenju, savladala umijeće melodičnog pjevanja i gracioznog plesa, stekla vještinu u sviranju glazbenog instrumenta i usavršila svoje pokrete kako bi odisala dozom elegancije . Štoviše, one koje su posjedovale izuzetnu ljepotu i privlačnost, s potencijalom da postanu sultanove konkubine, dobile su još intimnije i primamljivije talente.
Sultanove osobne pratilje, nazivane “gedikli”, bile su skupina od dvanaest izuzetno privlačnih i vještih robinja kojima je bio povjeren zadatak da se brinu o raznim sultanovim osobnim potrebama, uključujući odijevanje, kupanje i prehranu. Ove su sluškinje imale jedinstvenu priliku zaslužiti cijenjeni položaj sultanovih omiljenih pratilja, poznat kao “ikbal”. Ako su imale sreće začeti i roditi sultanovo potomstvo, dobile bi cijenjenu titulu “konkubina” ili “kadinas”, poznatiju kao “haseki sultanija”. Samo su se putem braka mogle uzdići do cijenjenog statusa pravih sultanija. Ostaje dugotrajno pitanje: koje je radnje poduzela da zaokupi sultanovu nepodijeljenu pozornost?
Aleksandra je bez napora osvojila Sulejmana, odmah mu je postala bliska družica i romantična partnerica. Njezina je privlačnost bila neodoljiva, obuhvaćajući atribute izuzetne prijateljice, osobe od povjerenja i ljubavnice. Sve misli ili osjećaje koje nije mogao podijeliti ni s kim drugim, povjerio je njoj.
S vremenom je sultan počeo zanemarivati svoju glavnu ženu, Mahidevran, koja mu je rodila troje djece, a samo je Mustafa bio jedini preživjeli.
Aleksandra je rođenjem sina Mehmeta zakoračila u sferu majčinstva i otkrila ogromnu sreću koju ono donosi. Ipak, uz ovu radost, pojavio se njezin najdublji strah jer je sultanovo najstarije dijete imalo ovlasti eliminirati svoju braću i sestre i postaviti se kao budući vođa.
Kako bi osigurao buduću vladavinu svog omiljenog sina, otac Sulejmana Veličanstvenog poduzeo je odlučnu akciju, eliminirajući svoja dva mlađa sina, sedam nećaka i četiri brata. Ovaj brutalni čin poštedio je Sulejmana da sam izvrši ubojstva. Nakon ovih događaja, Aleksandra, Sulejmanova majka, rodila je još troje djece: voljenu kćer Mihrimah, kao i prinčeve Selima i Bayazida. Međutim, njihovu sreću pokvarilo je rođenje njihovog četvrtog djeteta, Dzhihangira, koji je nažalost patio od tjelesnog invaliditeta koji ga je učinio nepodobnim za prijestolje.
U svojim stalnim naporima da zarobi sultana, Hurrem postiže još jedan trijumf. Kao dokaz svoje duboke ljubavi prema njoj, donosi značajnu odluku da imenuje svog najstarijeg sina, Mustafu, za guvernera Manisa. U pratnji svoje majke, koja je ujedno i sultanova žena, Mustafa odlazi, dajući Hurrem i sultanu priliku da nastave svoje blaženo postojanje unutar palače.
U odstupanju od dugogodišnje tradicije osmanskih sultana, sultan je donio revolucionarni izbor da ujedini svoje paše sa robinjama u braku. Ovaj izvanredni događaj dogodio se 1530. godine, kada je sultan organizirao složenu i značajnu proslavu vjenčanja.
U gradu se ovaj tjedan dogodio važan događaj, iako nije bez presedana u analima sultana. Cijenjeni vođa, Sulejman, napravio je izvanredan izbor da Roxelanu, rusku robinju, uzdigne na cijenjeni položaj carice, što je dovelo do raskošne proslave. Unutar seralja, neodoljiv osjećaj likovanja prožimao je zrak dok se ceremonija odvijala. Ulice su blistale od iluminacija, melodične melodije su ispunjavale zrak, a ljudi su uživali u raskošnim banketima. Ukrašeni živim cvjetovima, domovi su odisali prazničnim ugođajem, a ljuljačke su bile razbacane po cijelom gradu, nudeći beskrajne sate zabave za stanovnike. Velika tribina, opasana sjajnom zlatnom ogradom, podignuta je unutar antičkog hipodroma, isključivo rezervirana za caricu i njezinu pratnju.
Na tom su mjestu carica i njezina pratnja prisustvovali raskošnom turniru na kojem su sudjelovali jahači i kršćanskog i muslimanskog podrijetla. Zapanjujući konjički nastupi bili su popraćeni zadivljujućim nastupima akrobata i mađioničara. Veličanstvena povorka egzotičnih životinja, uključujući visoke žirafe, pridonijela je spektaklu. Vjenčanje je potaknulo brojne razgovore, ali je njegov pravi značaj ostao zagonetan, kako je primijetio Sir George Young, Englez, citiran na “Wikipediji”. Među stanovništvom je prevladavalo vjerovanje u Hurremine izvanredne sposobnosti i njezinu navodnu očaranost sultana, stvarajući neraskidivu vezu među njima.
Sulejmanovi podanici bili su zadivljeni njegovom nepokolebljivom ljubavlju i odanošću prema njoj, zbog čega su posumnjali da ga je očarala. Dali su joj nadimak “ziadi”, što u prijevodu znači vještica. Zbog toga i dvor i vojska prezirno gledaju na nju i njezinu djecu. Međutim, nitko se ne usuđuje loše govoriti o njoj zbog Sulejmanove duboke ljubavi. Osobno sam o njoj i njezinoj djeci čuo samo negativne komentare, dok o prvorođencu Mustafi i njegovoj majci Mahidevran Gulbehar kruže samo pozitivne riječi. Ovu priču je u to doba zabilježio mletački poslanik Da Zara, prenosi Ona.telegraf.rs.
Kako su sultanovi vojni pohodi postajali sve češći, njezin je utjecaj na njega nastavio rasti. Unatoč udaljenosti, vezu su održavali razmjenom pisama.
– O Bože, ti si sama srž mog postojanja, blistavi izvor sreće u mom postojanju. Muka našeg rastanka me nagriza, nemilosrdno parajući moj duh. Moje obožavanje prema tebi nema granica, obuzima me vječna čežnja koja prožima svaki budni trenutak, slična bjesomučnoj borbi da ostanem plutajući usred golemog mora čežnje… – Njezini iskreni osjećaji odzvanjali su u njegovim mislima, a Sulejman je odgovorio: :
Jučer navečer otvoreno sam ti priznao svoju naklonost. Dopusti mi da povučem paralelu između tvoje ljepote i ljepote noćnog leptira, jer ona me očara kad god te pogledam. Moja voljena, ti si svjetlo vodilja, a ja sam samo leptir koji graciozno leprša u carstvu tvoje ljubavi. Baš kao što netko nastoji uhvatiti bit ptice usred prekrasnog sjaja ružičnjaka, tako se i ljubavnik nađe uhvaćen u zamršenu mrežu ljubavi. Dok je sultan pokazivao ogromnu nježnost prema Hurrem, on je pokazivao okrutnost prema drugima, čak je išao do te mjere da je pogubio svog najbližeg pouzdanika, Ibrahim-pašu, zbog njegovog ekstravagantnog ponašanja. Kao posljedica toga, Hurrem je ostala njegova jedina družica, ispunjavajući uloge ljubavnice, prijateljice i partnerice za cijeli život.
1543. godina donijela je veliku tugu obitelji Sulejmana i Rokselane kada su tragično izgubili svog najstarijeg sina Mehmeta. Ovaj razarajući događaj ponovno je pokrenuo Rokselanin dugogodišnji strah od Mustafe, Sulejmanovog prvorođenca, i potencijalne štete koju bi on mogao nanijeti njezinoj preostaloj djeci. Kako bi zaštitila svoju obitelj, Rokselana je surađivala sa svojim zetom Rustem-pašom, koji je imao cijenjeni položaj velikog vezira, kako bi osmislili plan za uklanjanje prijetnje koju je predstavljao Mustafa. Lažno ga optuživši za urotu protiv vlastitog oca, Mustafa je postao meta teških posljedica. Sulejman je, pod utjecajem ovih optužbi, naredio smaknuće vlastitog sina, kao i 11-godišnjeg unuka. Težina ovog čina izazvala je široki ustanak među janjičarima, što je rezultiralo pobunom koju je sultan jedva uspio ugušiti.
Hurrem se obično smatrala odgovornom za sve događaje, posebno kada se radilo o nesretnoj smrti sultanije Hurrem.
Nakon srceparajućeg gubitka njezinog najmlađeg sina Džihangira, koji nikada nije uspio preboljeti traumatično ubojstvo voljeni polubrat, Mustafa, Sultanija je posvetila ostatak svog života omogućavanju rješenja zaoštravanja sukoba između njezina dva preživjela sina.
Na današnji dan 1558. godine preminula je poznata sultanija Hurrem. Nažalost, nije mogla svjedočiti burnim događajima koji su se nakon toga odvijali. Bajazit, vođen svojom ambicijom i žeđu za moći, upustio se u žestoki spor sa svojim ocem, potaknut njegovom željom da svrgne vlastitog brata. To je na kraju navelo Bajazita da se pobuni protiv svog oca, ali nažalost, njegovi napori su bili uzaludni. U šokantnom obratu, Bayazit i njegova četiri sina prebjegli su perzijskom caru Tahmaspu. U početku ih je Tahmasp srdačno dočekao, ali kako je vrijeme prolazilo, on ih je izdao i od Sulejmana prihvatio znatnu svotu od 400.000 zlatnika. Otac je bez imalo milosti pogubio vlastitog sina i četiri nevine unuke.
Nakon poraza, Sulejman je tražio utjehu u nepokolebljivoj i samouvjerenoj prisutnosti svoje kćeri Mihrimah. Zakoračivši u prazninu nastalu majčinom smrću, preuzela je ulogu pouzdanog savjetnika i posrednika, premošćujući jaz između svog oca i sultana. Sulejman je nastavio živjeti dodatnih osam godina nakon Huremine smrti, sve do svoje konačne smrti 1566. dok je bio angažiran u svom posljednjem vojnom pohodu u Mađarskoj.
Posljednja želja sultanije Hurrem
Nakon perioda razdvojenosti, Sultanija Hurrem i njen suprug ponovo su se našli. Tijekom njihovog dugo iščekivanog ponovnog susreta, Sulejman ju je otpratio da svjedoči napretku u izgradnji nove džamije. Bilo je to točno u tom trenutku kada joj je otkrio duboku vezu koju je razvio s projektom, artikulirajući da sama njegova bit prebiva unutar njegove strukture i da će njegova nepokolebljiva odanost zauvijek biti upletena u građevinu.
Sulejman je cijeli svoj život posvetio ispunjenju svake Hurremine želje, ali njena posljednja želja ga je duboko dirnula, otkrivajući pravu dubinu njene ljubavi prema njemu.
Svjesna svoje skore smrti, uputila je molbu sultanu, tražeći od njega da joj podari vječni pokoj u voljenoj Sulejmanijinoj džamiji, mjestu za koje je tvrdio da ga voli u srcu i duši.
Nakon što je Sulejmanova želja ispunjena i kada je vidio kako se ostvaruje, uputio je još jedan posljednji zahtjev prije smrti – da bude položen kraj nje, unutar svetih zidova džamije.
Nakon što je umrla Hurrem, sultan je proveo dodatnih osam godina svog života bez druge žene.
