U današnjem članku vam donosimo jednu zanimljivost o petnaestogodišnjem Luki, dječaku kojeg je prije Ivane pokušalo primiti čak deset različitih obitelji, ali bi svaki novi smještaj završio bijegom, svađama ili ponašanjem zbog kojeg bi odrasli na kraju odustali. Tek dva tjedna nakon što ga je Ivana pravomoćno posvojila, usred noći joj je priznao da je mnoge od tih odnosa namjerno uništavao jer se godinama bojao da će posvojenjem izgubiti posljednju mogućnost da pronađe mlađu sestru Miju. Najveći problem bio je u tome što u njegovu službenom dosjeu više nije bilo nikakvog podatka da sestra uopće postoji.
Bilo je gotovo ponoć kada se Luka pojavio na vratima kuhinje.
Bio je bos, u prevelikoj tamnoplavoj majici koju mu je Ivana kupila nekoliko dana ranije, s raščupanom kosom i naočalama koje su mu stajale ukoso na licu. Nije izgledao kao dječak koji je došao po vodu ili nešto pojesti. Djelovao je kao netko tko je već u sebi odlučio da će uskoro morati ponovno spakirati stvari.
Ivana je brisala kuhinjski pult kada je čula njegove riječi.
„Mama, moraš znati istinu. Razumjet ću ako me nakon toga odlučiš vratiti.“
Te dvije rečenice bile su dovoljne da shvati koliko je ozbiljan.
Rekla mu je da sjedne.
Luka je odbio.
Pogledavao je prema hodniku i ulaznim vratima kao da unaprijed procjenjuje koliko bi mu trebalo da uzme stvari i ode.
Samo dva tjedna ranije njih dvoje zajedno su izašli iz centra za skrb s pravomoćnim rješenjem o posvojenju.
Ivana je znala kakav dosje preuzima.
U njemu je pisalo da se Luka teško veže za ljude, odbija autoritet, krade, uništava tuđe stvari i redovito bježi iz smještaja. Posebno je bila označena procjena da pokazuje „obrazac namjernog sabotiranja obiteljskog smještaja“.
Kako prenose domaći portali koji objavljuju ovu priču, socijalna radnica Helena već je pri prvom susretu upozorila Ivanu da je Luka jedan od zahtjevnijih slučajeva.
Ivana ju je tada pitala ima li iza sebe ozbiljno nasilje.
Nije.
Drogu?
Nije.
Kaznene presude?
Ni njih.
Pa zašto je onda toliko obitelji odustalo?
Helena joj je odgovorila jednostavno:
Luka ljude natjera da ga vrate.
Te noći u kuhinji Ivana je prvi put do kraja shvatila što ta rečenica znači.
Luka nije pokušavao ublažiti vlastitu odgovornost.
Priznao je da je krao.
U jednoj obitelji razbio je televizor.
Jednoj ženi namjerno je izrezao kaput jer je znao koliko joj je značio.
Iz druge obitelji pobjegao je tri puta.
Ali najteže priznanje tek je slijedilo.
U jednom smještaju tvrdio je da ga je muškarac iz obitelji udario.
Sada je priznao da to nije bilo istina.
Izmislio je cijelu stvar kako bi ga što prije vratili.
Ivana je ostala bez riječi.
Takva optužba mogla je čovjeku ozbiljno promijeniti život.
Pitala ga je samo jedno:
Zašto?
Luka joj je odgovorio da je želio da ga vrate.
Ne zato što nije želio obitelj.
Nego zato što nije mogao dopustiti da bude posvojen dok ne pronađe osobu koju je izgubio godinama ranije.
ONO ŠTO IZDVAJAMO
Luka je Ivani priznao da je mnoge smještaje sabotirao namjerno jer je godinama pokušavao pronaći mlađu sestru Miju. Tvrdio je da je Mia četiri godine mlađa i da su nakon smrti njihove majke neko vrijeme živjeli zajedno u sustavu skrbi. Problem je bio u tome što je u Lukinu službenom dosjeu pisalo da je jedino dijete. Fotografija dvoje djece i stari dokument s imenima Luka Petrović i Mia Petrović bili su jedini tragovi koje je godinama čuvao.
Prema pisanju regionalnih izvora koji prenose ovu priču, Luka je imao devet godina kada im je majka umrla od posljedica prometne nesreće.
Mia je tada imala pet.
Isprva su bili zajedno.
Kasnije se, prema njegovu sjećanju, pojavila žena po imenu Silvija koja je imala neku vrstu skrbničke ili službene uloge.
Rekla mu je da će Mia privremeno biti premještena.
Razlog je navodno bio jednostavan: bila je mlađa i imala je veće šanse brzo pronaći obitelj.
Luki je obećano da će je i dalje moći viđati.
Prva dva mjeseca to se zaista događalo.
A onda su susreti prestali.
Mia je ponovno premještena.
Nitko mu više nije želio reći kamo.
Prva obitelj koja je ozbiljno razmišljala o njegovu posvojenju planirala je preseljenje u drugi grad.
Luka je odmah pitao dolazi li Mia s njima.
Tada mu je, prema njegovim riječima, prvi put rečeno da nikakva Mia ne postoji.
Netko mu je čak sugerirao da je možda izmislio sestru zato što se boji posvojenja.
Ali Luka je imao fotografiju.
Otišao je u svoju sobu, donio stari zeleni ruksak i iz unutarnjeg džepa izvadio malu, već izblijedjelu fotografiju.
Na slici su bila dva djeteta.
Na poleđini je dječjim rukopisom pisalo:
„Luka i Mia, mamina 32. rođendanska torta.“
Fotografiju je već ranije pokazivao.
Rečeno mu je da sama slika nije službeni dokaz da su djeca u rodu.
Zato je čuvao i još jedan predmet.
Gotovo raspadnut list papira pronađen među starom dokumentacijom.
Na njemu se moglo pročitati prezime njihove majke.
