Anketa u Hrvatskoj otvorila pitanje odnosa prema drugima i promjene društvenih stavova
U Hrvatskoj je nedavno sprovedeno istraživanje koje je, iako na prvi pogled jednostavno, izazvalo mnogo pažnje i povuklo za sobom ozbiljne društvene rasprave. Pitanje postavljeno ispitanicima glasilo je: „Koga najviše mrzite?” Upravo ta formulacija, direktna i neprijatna, bila je namjerna, jer su istraživači željeli da vide koliko su danas prisutne predrasude, stari animoziteti i uticaj istorijskih sukoba na svakodnevno razmišljanje građana.
Rezultati su pokazali da se u javnosti ipak dešava određeni pomak, i to ne samo u načinu na koji ljudi odgovaraju, nego i u načinu na koji razumiju svijet oko sebe.
Ovakva anketa nije tek puka statistika niti provokativan eksperiment bez šire svrhe. Ona predstavlja pokušaj da se sagleda kako funkcioniše kolektivna svijest u društvu koje je kroz decenije prošlo kroz ratove, političke podjele, promjene granica i različite oblike društvenih traumâ. U regionu Balkana, gdje se istorija često osjeća i u svakodnevnim razgovorima, odnos prema „drugima” rijetko je samo lična stvar.
On je oblikovan porodičnim pričama, školskim lekcijama, medijskim izvještajima i iskustvima prethodnih generacija. Zato ovakvo pitanje uvijek otkriva više od obične simpatije ili nesklonosti prema nekoj državi ili narodu.
Jedan od najzanimljivijih detalja iz rezultata jeste to što mnogi ispitanici nisu pokazali klasičnu usmjerenost prema susjedima, već su svoj negativan stav više usmjerili prema velikim svjetskim silama, poput Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Kine. To ne znači da su građani Hrvatske odjednom postali geopolitički analitičari, ali pokazuje da su svjesniji globalnog uticaja ovih država na male zemlje.
U javnosti se sve češće može čuti mišljenje da se veliki akteri previše miješaju u unutrašnje poslove manjih država, da oblikuju ekonomiju, medije, bezbjednost i političke procese širom svijeta. Takav pogled govori i o rastućoj političkoj osviještenosti, ali i o umoru od stalnih međunarodnih pritisaka.
Mladi sve manje pristaju na naslijeđene podjele
Posebno je zanimljiv odnos mlađih generacija prema pitanju mržnje. Dok su ranije generacije često znale odgovarati kroz prizmu ratnih iskustava, nacionalnih narativa i starih rana, mlađi ispitanici su u znatno većem broju poručivali da ne žele njegovati negativne emocije prema cijelim narodima. Njihovi odgovori bili su direktni, ali i zreliji u jednom drugom smislu: mnogi su tvrdili da je mržnja beskorisna energija koja ne doprinosi ničemu dobrom.
Jedan student iz Splita navodno je sažeo ovaj stav riječima da je „trošenje energije na mržnju besmisleno”, što je izjava koja odražava širi generacijski pomak.
Ovaj stav nije nastao slučajno. Mladi danas žive u znatno otvorenijem svijetu nego što su ga imale ranije generacije. Internet, društvene mreže, međunarodni studijski programi i putovanja omogućili su im da svakodnevno komuniciraju s vršnjacima iz različitih zemalja. Umjesto da druge narode poznaju samo kroz političke narative ili medijske slike, oni ih upoznaju kroz lične kontakte, zajedničke interese, sport, muziku, školovanje i rad.
Takvo iskustvo ruši stereotipe i pokazuje da je čovjek mnogo više od pasoša koji nosi. Zato nije iznenađenje što dio mladih otvoreno odbacuje govor mržnje i smatra ga zastarjelim i kontraproduktivnim.
Globalizacija je, bez sumnje, imala veliki uticaj na ovakvu promjenu. Iako se često kritikuje zbog ekonomskih nejednakosti i kulturne uniformizacije, ona je mladima otvorila prostor za poređenje, učenje i saradnju. Generacije koje odrastaju uz digitalnu komunikaciju lakše razvijaju osjećaj da im je bliži neko iz drugog grada u Evropi ili sa drugog kontinenta nego što su to nekada mogli zamisliti njihovi roditelji.
U takvom okruženju mržnja prema cijelim narodima djeluje arhaično, pa čak i nepraktično. Umjesto toga, raste interesovanje za razmjenu znanja, zajedničke projekte i regionalnu saradnju.
Stariji ispitanici nude oprezniji i promišljeniji pogled
Za razliku od mladih, stariji ispitanici često su nudili odmjerenije odgovore, vodeći računa da ne generalizuju čitave narode ili države. Jedna gospođa iz Zagreba, prema navodima iz ankete, istakla je da je važno gledati ljude, a ne države. Ovakva izjava nosi snažnu poruku, jer podsjeća da politika i svakodnevni život nisu isto i da se pojedinci ne mogu suditi po odlukama svojih vlada.
To je posebno važno u regionu gdje su kolektivne etikete dugo imale veliku moć, a pojedinačna iskustva često bivala potisnuta u drugi plan.
Starije generacije imaju i drugačiji emocionalni teret. One su svjedočile periodima nestabilnosti, sukoba, ekonomskih kriza i političkih promjena, zbog čega često razvijaju veću osjetljivost na posljedice konflikta. Kod njih se može primijetiti veća potreba za oprezom, ali i dublje razumijevanje da mržnja ne donosi trajno rješenje.
Upravo zato njihovi odgovori u anketi nisu nužno bili manje iskreni od onih koje su dali mladi, već su često bili izraženi kroz iskustvo, zrelost i svijest o tome koliko lako podjele mogu postati opasne.
Sociolozi upozoravaju da ovakva istraživanja imaju posebnu vrijednost jer daju uvid u ono što se ne vidi uvijek u javnim govorima političara. Dok zvanični nastupi najčešće naglašavaju toleranciju i saradnju, ankete poput ove pokazuju kakav je stvarni emotivni i društveni ambijent među građanima. One mogu otkriti gdje postoje latentne tenzije, ali i gdje se javljaju znaci pomirenja.
U tom smislu, rezultati iz Hrvatske mogu se posmatrati kao indikator da dio društva više nije spreman hraniti se starim podjelama, nego traži novu vrstu identiteta zasnovanu na razumu i uzajamnom poštovanju.
Važno je istaći i širi regionalni kontekst. Balkan je prostor na kojem se istorija često prepliće sa svakodnevicom, a političke teme vrlo lako postaju lične. Zato svaka promjena u stavovima građana jedne zemlje može imati odjek i u susjedstvu. Ako ljudi sve češće govore o saradnji, ako odbacuju kolektivnu krivicu i ako prepoznaju vrijednost međuljudskih odnosa, to može dugoročno doprinijeti stabilnijem društvu.
Empatija, dijalog i razumijevanje nisu samo moralne kategorije; one su i praktični uslovi za mirniji život u regiji koja je predugo nosila teret sukoba.
Upravo zato ova anketa nadilazi samu temu mržnje. Ona govori o generacijama koje biraju da ne budu zarobljene prošlošću, o ljudima koji shvataju da je lakše širiti predrasude nego graditi povjerenje, ali i o onima koji ipak odlučuju da povjerenje grade. Iako nije realno očekivati da će jedna anketa promijeniti društvo preko noći, ona može biti važan signal.
Pokazuje da postoji prostor za novu vrstu javnog razgovora, za obrazovanje koje podstiče kritičko mišljenje i za politiku koja neće živjeti od straha, nego od saradnje. Ako takav trend nastavi jačati, budućnost Balkana mogla bi biti znatno mirnija, otvorenija i ljudskija nego što su to mnogi navikli da očekuju.
