U osami živi nana Zilha Alefendić, nastanjena u Zvorniku u Bosni. Prošla su dva desetljeća otkako je posljednji put ugledala svog sina. Njezine su okolnosti nedvojbeno izazovne, a srceparajuća stvarnost je da su njezina djeca naizgled zaboravila na nju.
Više od dvadeset godina u prošlosti, njezin sin je zajedno sa svojom tadašnjom djevojkom krenuo na putovanje u Sjedinjene Države, naposljetku osnovavši obitelj s dvoje djece. U nevjerojatnoj dobi od 89 godina, Nana Zilha pokazuje nepokolebljivu hrabrost da se sama suoči sa životom. Savjesno uređuje svoje dvorište, njeguje svoj vrt i sve poslove rješava samostalno. Ipak, usred idiličnog krajolika, u njezinom duhu tinja neizreciva tuga, rođena iz praznine koju je ostavio njezin otuđeni sin.
U Americi se Zilhin sin suočava sa velikim izazovima, dok njeno dvoje djece živi u Bosni. Uz njega gaje lijepa sjećanja na njihovu složnu i veselu obitelj. Nažalost, jedinstvo njihove obitelji narušeno je kada je Zilhin suprug preminuo dok su bili u izbjeglištvu. Od tada su postali rascjepkana jedinica koja više ne posjeduje istu razinu kohezivnosti koju su nekoć uživali.
Usred rata moj sin, snaha i unuci bili su prisiljeni napustiti Njemačku. Ipak, s obzirom na nemir u našoj blizini, odlučili su se preseliti u Ameriku. Posljedično, naši načini povezivanja bili su ograničeni na pisane razmjene, budući da nam je izmakla prilika da se ponovno ujedinimo licem u lice. Često se izgubim u sanjarenju, zamišljajući svoje unuke, čija je prisutnost do sada bila ograničena na puke fotografije.
Svaki mjesec, preostali članovi njezine obitelji okupljaju se kako bi je posjetili. Unatoč radosnoj prirodi ovih prilika, odsutnost njezina sina ostavlja nezamjenjivu prazninu. Njezina najdublja želja je očuvati svoju autonomiju i samopouzdanje što je duže moguće, osiguravajući da može nastaviti hodati i brinuti se za sebe bez potrebe da ovisi o drugima.
