Brakovi koji spajaju pojedince iz različitih pozadina uvijek su zadivljujući, a zajednice između muslimana i pravoslavnih kršćana posebno su neuobičajene. Međutim, 1990. godine, u gradu Prnjavoru u Bosni, odigrala se izuzetna priča ljubavi. Muslimanka Dženita i pravoslavac Slobodan upustili su se u nevjerojatnu ljubavnu priču. Njihova veza svjedoči o golemoj snazi ljubavi, koja nadilazi sve barijere i pobjeđuje svaku prepreku. Unatoč prevladavajućem mišljenju da različita vjerska uvjerenja predstavljaju značajne izazove, ovaj se par oslanjao isključivo na svoju nepokolebljivu ljubav kao svjetlo vodilju.
Prije tri desetljeća, dvoje mladih Dženita i Slobodan, porijeklom iz Tuzle, odnosno Prnjavora u Bosni i Hercegovini, učvrstili su svoju ljubav svetom vezom braka u svojim općinama. Dok je Dženita izrazila sklonost crkvenom obredu, simbolizirajući njenu spremnost da prihvati novu vjeru u ime ljubavi, Slobodan je, vođen dubokom privrženošću, donio svjesnu odluku da poštuje identitet svoje supruge i suzdrži se od bilo kakvih promjena. Vjerojatno je da je upravo taj razlog odigrao ključnu ulogu u trajnoj sreći ovog para, čak i nakon što je prošlo trideset godina.
Na Instagram stranici “Official.bih.srb.hr.cg” kćerka Slobodana i Dženite ispričala je zadivljujuću priču o njihovoj ljubavi, kako njenoj prošlosti, tako i daljnjem razvoju. Godine 1990., neposredno prije izbijanja sukoba, moji roditelji Dženita i Slobodan razmijenili su srdačna obećanja. U to su vrijeme mnogi pojedinci imali jasnu odvojenost od vjerskih i nacionalnih pripadnosti, osjećaj koji je u suprotnosti s prevladavajućim emocijama današnjice.
Budući da su porijeklom iz različitih gradova u Bosni, moji roditelji su donijeli odluku da se vjenčaju i građanski i pravoslavni. Na ovaj izbor utjecala je dugogodišnja tradicija koja je nalagala da dijete nosi očevo prezime, naslijedi njegovu imovinu i prihvati njegovu vjeru. Unatoč tome što je moja majka bila muslimanka koja nije prakticirala, ona je pravoslavlje i islam doživljavala kao suštinski identične i od minimalnog značaja. S druge strane, moj otac je odbio ponudu. Čak su i moji baka i djed s očeve strane dovodili u pitanje njegovo odbijanje, jer je moja majka već ponudila da se obrati. Ipak, očev je odgovor ostao nepokolebljiv. Smatrao je da Jenita treba ostati Jenita, čuvajući svoj muslimanski identitet, jer moja majka nije bila pobožno religiozna, i nije želio da doživi potpunu transformaciju promjenom imena i vjere.
Duboko značenje tih riječi nebrojeno je puta odjeknulo u mojim ušima. Nije u mojoj nadležnosti mijenjati tvoj identitet, Jenita, samo na temelju naše veze. Zahtijevati takvu promjenu značilo bi da našoj ljubavi nedostaje otpornost potrebna za procvat i odupiranje izazovima. Da mi je jedina želja bila drugarica iz Srbije, aktivno bih tražila osobe s imenima kao što su Dragana, Milena, Danica ili Milijana, radije nego da prigrlim prvu osobu koja me iskreno obožava, bez obzira na njihovo porijeklo. Nadalje, tvoje ime, Jenita, posjeduje izuzetnu kvalitetu sličnu nečemu božanskom.
Trajna ljubav koju dijele izdržala je test vremena, ostajući jednako snažna kao i uvijek. I moj brat i ja jako smo ponosni na njihov odnos, a naša veza i dalje je strastvena kao što je bila od samog početka. Zaista je nevjerojatno da nikada nismo svjedočili nikakvim sukobima proizašlim iz njihovih različitih pozadina. Iako je bilo slučajeva uvredljivih komentara određenih pojedinaca s obje strane obitelji tijekom i nakon rata, oni su se suočili sa svime s nepokolebljivom snagom, služeći kao istinsko svjedočanstvo trijumfa braka koji nadilazi etničke granice.
