Vlast tog doba imala je potpunu kontrolu nad sudbinom kako bivšeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, tako i cijele nacije. Profesor Boris Begović je još 2001. godine bio savjetnik potpredsjednika Savezne vlade Miroljuba Labusa i aktivno je sudjelovao u pregovorima za potpunu integraciju Srbije u međunarodnu financijsku zajednicu. Sada, nakon dva desetljeća, Begović ekskluzivno za Nedeljnik otkriva svoj angažman u tim pregovorima, rasvjetljavajući kako su ga američki dužnosnici koristili kao kanal za prijenos krucijalnih informacija do najviših vrhova tadašnje vlasti. U ovom intervjuu daje najprecizniju ocjenu dobiti koju je Srbija postigla izručenjem Slobodana Miloševića i spekulira o trenutnom stanju u zemlji da nije došlo do njegovog izručenja. Prema Begovićevim riječima, razgovori o integraciji “u potpunosti” su ovisili o uhićenju i izručenju Miloševića Haagu. Zaključuje potvrđujući svoju nepokolebljivu predanost održavanju integriteta svog izvještaja, izjavljujući: “Sačuvat ću svaki aspekt svoje pripovijesti bez ikakvih izmjena, čak ni jedan interpunkcijski znak. To je pitanje osobne časti.
Profesor Begović je rekao da je nakon podizanja optužnice svima postalo jasno da američka vlada neće prestati s naporima sve dok optuženi ne stane pred sud. Uspostava ovog suda bila je značajna investicija za Sjedinjene Države, jer je učvrstila njihov ugled dominantne globalne sile u prošlom stoljeću. Stoga je bilo nužno da optuženi bude prisutan na suđenju u Haagu kako bi se održao netaknut američki ugled.
Nakon odlaska Miloševića s vlasti, fokus se pomjera prema novim vlastima u Beogradu, s pozivom da ispune svoje međunarodne obveze, što je, prema njegovim riječima, u biti zahtjev za suradnjom s Haaškim sudom.
“Vrednost te razmene se najbolje sagledava tako što se vrednuje sve što bi bilo propušteno da do razmene nije došlo. Koliki bi bili, žargonom ekonomista, oportunitetni troškovi? Ministarstvo finansija, naše, izračunalo je da bi direktni troškovi te vrste, zajedno sa finansijskim sankcijama koje su se opet pomaljale, bili oko 10,5 milijardi američkih dolara. Dakle, nije baš za šaku dolara. Indirektni troškovi bi bili daleko veći, to je gubitak u pogledu rasta BDP-a do kog bi došlo da razmena nije obavljena. U takvim okolnostima, prosečna godišnja stopa privrednog rasta od 2001. do 2008. godine mogla bi da bude najviše jedan odsto, umesto zabeležene 4,9 odsto. A to bi značilo da bi BDP u 2008. iznosio samo 13,7 milijardi evra, namerno prelazim na evre jer su postali jedinica mere u Srbiji, umesto 32,7 milijardi koliko je zaista zabeleženo. Taj jaz od 19 milijardi evra, e to bi bili indirektni troškovi odbijanja da se Milošević izruči Hagu, i to samo za prvih osam godina posle 2001. godine. Nije teško izračunati kako bi se taj jaz dalje uvećavao”, rekao je on.
